Nepunih osam desetljeća Zapad ponavlja rečenicu: “Izrael ima pravo da se brani”

Granica slobode je granica odgovornosti, granica mogućnosti je granica dužnosti, a granica prava je granica obaveza. Veliki i svjetski poznati njemački filozof jevrejskog porijekla Karl Jaspers u knjizi “Pitanje krivnje”, između ostalog, piše: “Prva je kriminalna i konkretno-pravna, krivična koja se odnosi na konkretne počinioce zločina i zlodjela. Drugo je politička, posredna i pravno-krivična odgovornost. Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, usljed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak. Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutrašnjoj tako i vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti koja misli na daljnje posljedice i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda. Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakoga čini suodgovornim za svako prekoračenje i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu i s njegovim znanjem (pogotovu odobrenjem). Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim u okviru svoje mogućnosti, snosim odgovornost i krivnju za njih. Treća je moralna odgovornost za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim odgovornost i to kako za svoje političke tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno naređenje je naređenje. Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni, iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora, vrijede olakotne okolnosti tzv. legalitet, svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjesnost i komunikacija s prijateljem i bližnjim čovjekom koji me voli i zainteresovan je za moju dušu. Četvrta je metafizička odgovornost. Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku odgovornost za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati, ili ćemo, bez svrhe, s obzirom na to da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu.”

Napad na Gazu

Nacionalni kolektivitet

Prema Božijoj riječi koja je, prije svega, iznad svega, poslije svega i svjedok svega, nikada ni jedan pojedinac, ni društvena grupa, ni zajednica, ni narod, ni nacija, ni rasa, ni kasta, ni rod, ni pleme, ni porodica, ni etnos, ni stalež, ni klasa, ni čovječanstvo – ne mogu i neće izbjeći ni pojedinačnu, ni posebnu, ni kolektivnu, ni općeljudsku, krivičnu, moralnu, etičku, političku i metafizičku odgovornost pred jedinim Stvoriteljem: Kada Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile – pred islamskim Arapima najdraža imovina – bez pastira ostanu; i kada se divlje životinje saberu; i kada se mora vatrom napune; i kada se duše s tijelima spare i sastave; i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena i umorena; i kada se listovi razdijele, na kojima su pojedinačno popisana djela i životi svakog čovjeka; i kada se nebo ukloni; i kada se Džehenem – pakao – raspali; i kada se Džennet približi – svako će saznati što je pripremio (Kur’an, 81:1–14).

Onaj ko bude uradio koliko trun i atom dobra – vidjet će ga i bit će nagrađen. A onaj ko bude učinio i trun i atom zla – vidjet će ga i susrest će se s njegovim posljedicama. (Kur’an, 99:7–8). Pitanjem kolektivne odgovornosti bavio se i poznati poljski filozof Lezsek Kolakovski:

“Smijemo li zahtijevati da ljudi koji u tim sramnim djelima lično ni na koji način nisu učestvovali, treba da osjećaju odgovornost ili da se stide? Odgovor otprilike glasi: to se ne može tražiti i zahtijevati od drugih, ali se može – i mora – zahtijevati od sebe samih, jer to pogoduje našem duhovnom zdravlju. U stvarnosti se, naravno, događa obrnuto: zahtijevamo od drugih, sebi opraštamo i time odbacujemo ideju kolektivne odgovornosti. Nismo lično, ni pravno, ni kroz vrijeme i prostor krivično odgovorni za svoje pretke, ali ako vjerujemo da je narod duhovna i moralna cjelina, da prostor čuva svoj identitet iako pokoljenja i generacije umiru, a druga dolaze umjesto njih – onda je dobro vjerovati da, pored lične odgovornosti, postoji i kolektivna.”

To su Nijemci poslije Drugog svjetskog rata u potpunosti prihvatili, tj. odgovornost naroda kao kontinuirane cjeline. Mi nismo pravno odgovorni da odgovaramo za grijehe predaka. Međutim, nije u našoj moći da naslijeđe odbacimo, s obzirom na to da prihvatamo učešće u nacionalnom kolektivitetu. Zbog toga nismo pravno vezani, niti to drugi mogu od nas zahtijevati, ali – ponavljam – to je pitanje duhovnog zdravlja naroda: da se osjećamo odgovornim, i ako je potrebno, krivim i postiđenim. Svaki pravi, pravedni, iskreni, dobri i veliki insan pred svoju svijest, savjest i biće postavlja pitanje odgovornosti prema sebi, svim stvorenjima, a posebno prema ljudima. Evo svijetlih primjera: u izjavi koju je potpisalo 56 stručnjaka za holokaust, genocid i masovno nasilje s pet kontinenata, kaže se: “Mi, proučavatelji holokausta, genocida i masovnog nasilja, osjećamo se ponukanim upozoriti na opasnost od genocida u izraelskom napadu na Gazu”. Uvodni tekst izjave potpisao je i izraelski istoričar Raz Segal, koji je jednom prilikom izjavio: “Izraelski genocidni napad na Gazu sasvim je jasan, otvoren i besraman”.

Početkom januara 2024. izraelski list Yedioth napisao je da je više od 200 Izraelaca, čak i Ofer Cassif, zastupnik u Knesetu u ime stranke Demokratski front za mir i jednakost, potpisalo peticiju podrške tužbi Južne Afrike koja je predata ICI-ju u Haagu. U peticiji, između ostalog, piše: “Materijali koji se pojavljuju u tužbi su užasni i vjerodostojni, Izrael zaista poduzima sistemske i temeljite mjere za eliminaciju, izgladnjivanje, zlostavljanje i raseljavanje stanovnika Gaze, provodi politiku brisanja mogućnosti za život, što vodi u genocid”.

Evo potvrde činjenja javnog genocida od ministara u Vladi Izraela: Bezalel Smotrich, ministar finansija: “Moramo se vratiti u Gazu, nadam se da nećemo platiti veliku cijenu, tu su SAD, ali to je cijena koju moramo da platimo kako bismo ostvarili da u Gazi bude 100.000 ili 200.000 Arapa, a ne 2 miliona”. On i ministar Itamar Ben-Gvir predlažu raseljenje 2,3 miliona Palestinaca. Israel Katz, sada ministar vanjskih poslova, priznao je, dok je bio ministar energetike, da je svoj civilnoj populaciji Gaze naređeno da svoja mjesta napuste: “Mi ćemo pobijediti, oni neće primiti kapi vode ili nijednu bateriju dok ne napuste svijet”. Treći ministar izjavljuje: “Ne postoji takva stvar kao što je neuključeni civili, i mi ne bismo dostavili pomoć nacistima”. To je sistemska, strukturalna, logična, namjerna i ciljana ideologija i politika zla, nasilja, laži, mržnje, izgladnjivanja i žednjivanja i ubijanja svih Palestinaca u Gazi, pod imenom Hamas. To čine ideolozi zoološkog nacionalizma i genocida.

Izraelski general Ghasan Alijan: “Borimo se sa ljudskim životinjama (Palestincima). Željeli ste pakao, pakao ćete i dobiti”. Doskorašnji ministar odbrane, haški mušterija i kandidat Yoav Galant tvrdi: “Izrael se bori protiv ljudskih životinja”. Tako nikada nisu razmišljali Jevreji koji nisu izašli iz ljudskog lika i ljudskog obličja.

Emil Cioran upozorava: “Narodi koji krenu na svoje komšije, na svoje bližnje, zaslužuju da nestanu iz historije”. Užasna tragedija arapsko-palestinskog naroda koja je povijesni nastavak tragedije jevrejskog naroda, a ta dva naroda potječu od Ibrahimova (Avramova, Abrahamova) dva sina od dvije različite žene: Ismaila (Jišmaela), od crnkinje Hadžere (Hagare) – Arapi, i od Ishaka (Isaka), sina od bjelkinje Arijevke Sare – potječu Jevreji. Dakle, Arapi i Jevreji, unazad najmanje četiri milenija, nisu samo komšije nego su i braća od istog oca i dvije različite matere. Ono što su radili i ono što rade, manje-više, unazad 77 godina državnom politikom krvi, tla i lebensrauma, Ben-Gurion, Golda Meir, Levi Eshkol, Moša Dajan, Aba Eban, Jicak Rabin, Šimon Peres, Ehud Barak, Olmert, Yoav Galant, Ghasan Alijan, Bezalel Smotrich, Israel Katz i Benjamin Netanyahu nad Palestincima u 20. i početkom 21. stoljeća, to su nad Jevrejima najmanje tri i po milenija radili faraoni 500 godina, Asirci i Babilonci i njihov car Nabuhodonosor 50 godina, rimski carevi Vespazijan, Tit i Tertulijan, inkvizicija na Pirinejima, pa i čitava Evropa do Francuske buržoaske revolucije. Uglavnom ih je držala u getima i sa žutim trakama, a kruna i vrhunac svih zločina nad njima bili su nacizam i fašizam preko Hitlera u 20. stoljeću, s genocidom i holokaustom.

Ovakvu politiku Jevrej čovjek karaktera i svijesti savjesti Metim Ardit konstatira: “Ta zemlja Izrael je uspostavila rasističku, suprenacističku i korumpiranu vladu. Temelji judaizma su ljubav, milosrđe i gostoljubivost prema strancima, a šta danas vidim, u okviru moje posvećenosti Bliskom istoku? Ministre neke države koji kažu da ih je vjera ovlastila voditi akcije koje su u frontalnoj suprotnosti s temeljnim načelima judaizma. Kako se ne naljutiti? Naravno da sam bijesan”.

Hasidski Jevrejin Hamah David Feldman je jasniji, direktniji i radikalniji: “Postojanje Izraela je sramota za nas. Oni koji mrze vjeru i Boga osnovali su jednu državu, a nas nikada neće predstavljati. Ta zemlja, koja postoji već 77 godina, daleko je od vjere u Boga – to je zemlja osnovana samo radi nacionalnih, materijalnih interesa. Nakon svega što su uradili u Palestini, ne mogu govoriti u naše ime”.

Intelektualac svjetskog glasa Noam Čomski, također Jevrej, zapaža kako je lako ispuniti svoje moralne dužnosti žrtvujući tuđi život. Pripadnik istog naroda, najpoznatiji i najpriznatiji naučnik u 20. stoljeću Albert Einstein, matematičkom formulom primjećuje: “Svijet nije loš zbog loših ljudi – to je posljedica – nego zato što dobri ljudi ne čine ništa”. Književnik Nathan Thrall, pripadnik istog naroda, zapaža i konstatira: “Mislim da je jedna od stvari koja čini izraelsko-palestinski sukob jedinstvenim to do koje su mjere zapadne zemlje i njihovi građani ne samo posmatrači ove tragedije nego i učesnici. Oni su dio sistema koji podržava dominaciju Jevreja nad Palestincima, što uključuje i blokadu Gaze”.

Ta blokada znači da su dva miliona ljudi već decenijama zarobljena, jedva se kreću i jedva preživljavaju. Slično tome, postoje enklave na Zapadnoj obali koje su ograđene zidom, baš poput zajednica opisanih u ovoj knjizi, koje Izrael tretira kao vojne ciljeve, kao da tu ne žive ljudi koji plaćaju porez, a zauzvrat gotovo da ne dobivaju ništa. Nepunih osam desetljeća Zapad ponavlja rečenicu: “Izrael ima pravo da se brani”, i tom rečenicom pokriva, legalizira i legitimira sve što ta zemlja radi i način kako radi.

Yuval Noah Harari, jedan od mlađih jevrejskih filozofa, to dešifrira i uočava nesagledive negativne posljedice: “Ukoliko o sebi primarno mislimo kao o žrtvi koja je ugrožena, to nas oslobađa svake odgovornosti”. U toj i po toj formuli, Izrael je u svemu i po svemu u pravu, a Palestinci su u svemu i po svemu u krivu. Sada, nakon nepune dvije godine masakriranja, ubijanja i uništavanja svega što omogućava život u Gazi, došlo je do toga da nekadašnji izraelski državni tužilac Michael Ben-Jair izjavi i prizna: “Jevreji koji su preživjeli genocid danas čine genocid u Gazi. Sram, bijes”.

Lažima, obmanama, žeđu i glađu, i najrazvijenijim i najsavremenijim naoružanjem, ubija se palestinski narod. Čuveni i još više hrabri novinar Haaretza Gideon Levy precizno konstatira saldo politike Izraela sa neograničenim pravima i nultom odgovornošću: “Poslije skoro 50.000 ubijenih, sada je cifra prešla i 60.000 Palestinaca, većinom nevinih. Nema potrebe išta više reći – nema jeftinije stvari u Izraelu od palestinskog života, kako u ratu, tako i u svakodnevnom životu”.

Carterovo priznanje

U svoj američkoj politici naspram Izraela i Gaze uspravnog čela i na nogama je ostao američki senator Bernie Sanders: “Previše je mojih kolega u Zastupničkom domu i Senatu odlučilo ignorisati ovu stvarnost i izbjegavati svoju odgovornost. Bombe i vojna oprema koje uništavaju Gazu proizvedene su u Americi. Drugim riječima – mi smo saučesnici u onome što se događa”. Poreski obveznici SAD-a već su potrošili desetine milijardi dolara na podršku rasističkoj, ekscentričnoj Netanyahuevoj vladi. “Dosta je bilo. Ne možemo nastaviti trošiti na vladu koja je ubila preko 60.000 Palestinaca i ranila više od 143.000 ljudi.” Netanyahu nije predsjednik SAD-a, on ne bi trebao određivati američku vojnu i vanjsku politiku. Ako narod Izraela podržava njegovu odluku da započne rat s Iranom – to je njihova stvar i njihov rat. SAD ne smiju biti, a bile su dio toga.

Ako narod Izraela podržava odluku Netanyahua da započne rat s Iranom – to je njihova stvar i njihov rat. SAD ne smiju biti, a bile su dio toga.

Za 77 godina postojanja države Izrael, samo su dva američka predsjednika, pored Izraela, mislila i na Palestince. Prema pouzdanim istraživanjima, vlada Johna F. Kennedyja na početku svog mandata ozbiljno je razmatrala i podržavala povratak protjeranih Palestinaca 1949. u svoju zemlju. Vršen je snažan pritisak na Izrael da dopusti povratak Palestincima u svoju zemlju. O toj temi, u ljeto 1961. godine, SAD su aktivno i temeljito raspravljale u Generalnoj skupštini UN-a. Ta tema je ugašena i skinuta s dnevnog reda 1963. godine, nakon atentata na Kennedyja. Tek će kasnije predsjednik Jimmy Carter u svojoj knjizi “Palestina: Mir, ne aparthejd” (2006) napisati: “Palestinski narod je lišen života putem ekonomskih restrikcija koje im nameće Izrael”. U intervjuu, izraelski režim nazvao je “užasnim primjerom aparthejda” i “jednim od najgorih primjera lišavanja ljudskih prava i potreba koje ja znam”. Izraelski aparthejd, rekao je, čak je gori od južnoafričkog.

Dva najpristrasnija i najnekritičnija američka predsjednika prema Izraelu su Joe Biden i sadašnji, svakom nepredvidljivi i Izraelu potpuno i dosljedno odani Donald Trump, kojega je haški kandidat predložio za Nobelovu nagradu. Magazin Time 2023. piše: “Biden postaje najproizraelskiji predsjednik ikada. Ubrzao je vojnu pomoć, a što je najdrastičnije – odletio je u Izrael i sjeo kao dio Netanyahueovog kabineta”. Duga je tradicija specijalnih odnosa SAD-a i Izraela, ali Biden je otišao gdje nijedan američki predsjednik nije – u nekom izraelskom ratu, ne samo fizički nego i politički.

U jeku najvećih zločina u Gazi, on izjavljuje: “Nije potrebno da si Jevrej da bi bio cionista”. Palestinka Barakat mu je skresala u lice: “Vi nemate osjećaja za palestinske patnje. Nama je potreban isti stepen osjećanja za njihove i naše patnje”. Takav bolesni, pristrasni, iracionalni i apolitički odnos prema Izraelu izaziva zgražavanje u svjetskoj javnosti. Profesor Daniel Blatman, inače Jevrej, na TV-u izjavljuje da je Izrael, zbog onoga što radi u Gazi, postao najomraženija i najnepoželjnija država u svijetu. To je otišlo toliko daleko da je novinar Gideon Levy jednog izraelskog ministra – čini se Davida Barnea usporedio sa Eichmannom, najvećim Hitlerovim lovcem na jevrejske glave.

Bezuvjetna podrška Izraelu pogubna je za Palestince. Izrael vodi u totalni i nezaustavljivi genocid nad Palestincima i nesagledivu moralno-etičku i političku sramotu i štetu za SAD. Mirne duše i hladne glave može se konstatirati: unazad 77 godina nema mlađe, manje i s manjim brojem stanovnika države od Izraela, a da pravi veće i teže probleme od Izraela. Ta država krši sve norme međunarodnog prava, ignoriše i ismijava sve rezolucije, deklaracije i konvencije, pobila je na stotine pripadnika UN-a i radnika iz međunarodnih i humanitarnih organizacija namjerno, taj režim ubija novinare, ljekare i 20.000 palestinske djece – sve po planu i u sistemu.

Pred čitavim čovječanstvom stoje denacifikacija i defašizacija izraelskog društva i sudsko procesuiranje ideologa, stratega, političara, oficira i članova vlade koji tako drsko, prkosno, uznosito, slavodobitno, oholo, samouvjereno i radosno uništavaju Gazu i njeno stanovništvo. Profesor doktor Neven Anđelić 7. i 8. juna 2025, između ostalog, piše u Oslobođenju: “BBC se riješio Garija Linekera nakon niza pritisaka na jednog od najvećih fudbalera u prošlosti i najplaćenijeg voditelja posljednjih godina. Politički stavovi, a ne novac, bili su razlog razlaza. Shodno njima, primio je kod sebe dvije izbjeglice i kritikovao vladu zbog politike prema imigrantima; slično se odnosio i prema politici prema Izraelu”.

Benjamin Netanyahu/ Evelyn Hockstein/REUTERS

Iako nije vrhunski pravnik kao Biden, jeste vrhunski intelektualac, a intelektualci su advokati istine, savjest čovječanstva i zastupnici ideje općeg dobra i univerzalne pravde. Evo njegovih nezaboravnih riječi: “Zapravo me ovo pitanje ne tiče direktno. Ja nisam musliman, nisam Jevrej, nisam Izraelac, nisam Palestinac. Dakle, razmišljam čisto spolja, iz neutralne perspektive, i ne mogu se sjetiti ničeg goreg što sam vidio u životu od prizora djece koja gube živote iz dana u dan. Svi znamo da se Hamasov incident dogodio 7. oktobra, ali upravo kao sada, čim dignete glas protiv onoga što Izrael tamo radi, optuženi ste da ste pristalica Hamasa ili nešto slično. Mnogo je lobiranja da ljudi šute, međutim, ne mislim da je antisemitski reći da je ono što radi Izrael pogrešno. Ne razumijem kako svi to ne vide na taj način u ovom trenutku. Koji god da je razlog, šta god da je započelo, svi znamo da se historija tog dijela svijeta veže mnogo dalje od 7. oktobra”.

Do događaja u Gazi, meni je Lineker bio poznat po dvije stvari: vrhunski fudbaler i krilo engleske reprezentacije, i po izjavi: “Fudbal je igra u kojoj igraju 22 fudbalera i na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci”.

Doskorašnji visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell vidio je i priznao pogubne političke posljedice zbog slijepe i neutemeljene podrške Izraelu u svemu: “Evropska unija se suočava s rastućim animozitetom širom muslimanskog svijeta – dvije milijarde ljudi – zbog optužbi za izraelsku pristrasnost i dvostruke standarde zbog rata u Gazi. Plašim se da bi takva ogorčenost mogla potkopati diplomatsku podršku Ukrajini na globalnom jugu i sposobnost EU da insistira na klauzulama o ljudskim pravima i međunarodnim sporazumima – EU mora pokazati više empatije prema gubitku života palestinskih civila u izraelskom ratu protiv Hamasa, pokrenutom kao odgovor na smrtonosni prekogranični napad palestinske grupe 7. oktobra. Arapski lideri i palestinski aktivisti civilnog društva žele da svih 27 članica EU primjenjuje iste standarde na izraelski rat kao i na ruski rat u Ukrajini. Svi su oni zaista kritizirali stav Evropske unije kao jednostran. Dobio sam poruke od nekih ministara u kojima su signalizirali da neće podržati Ukrajinu idući put kada bude glasanje u Ujedinjenim nacijama ako se stanje nastavi još nekoliko sedmica ovako – neprijateljstvo prema Evropljanima će rasti”.

Hrabro i odvažno, Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za okupiranu palestinsku teritoriju, javno je optužila EU da svjesno podržava i posredno učestvuje u onome što je opisala kao izraelski genocid nad Palestincima, nakon što je EU odbila da suspendira svoj Sporazum o pridruživanju s Izraelom. “EU se”, kaže ona, “već osramotila potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju s aparthejd Izraelom prije mnogo godina, a sada odbija da ga suspendira. Ovo je posljednji dokaz da EU svjesno podržava izraelski genocid nad Palestincima. Ovo riskira da bude kraj vrijednosti EU. Prekinite veze s Izraelom, počevši od trgovine, uključujući i oružje. Naša evropska historija to nalaže.”

Geneza i suština problema

Čovjek je jedino Božije stvorenje sposobno da imenuje pojave, stvari i stvarnost, da uočava diferenciju, specifika i da definira probleme, fenomene i procese. Jevrejski povjesničar Ilan Pappé napisao je dvije knjige – “Etničko čišćenje Palestine” i “Deset mitova o Izraelu” – čije vrijednosti ne može izvagati nijedan zemaljski kantar. Prvi cionistički mit na kojem se temelji zid ostalih devet mitova jeste da je Palestina bila prazna zemlja, a drugi mit – da su tada Jevreji bili narod bez zemlje.

Ilan Pappé filigranski, s nepobitnom dokumentacijom i izvorima, razotkriva, razlaže i obrazlaže: “Od početne i kultne 1882. godine, zemlja Palestina nije bila prazna kad su te 1882. došli prvi cionistički doseljenici. Ova činjenica bila je poznata cionističkim vođama prije nego što su stigli prvi jevrejski doseljenici. Delegacija koju su poslale rane cionističke organizacije u Palestinu podnijela je izvještaj svojim kolegama: ‘Nevjesta (Palestina) je lijepa, ali je udata za drugog muškarca’. Ova zagonetka nije bila jedinstvena – cionizam je bio kolonijalni pokret doseljenika, sličan pokretu Evropljana koji su kolonizirali obje Amerike, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Cionizam je, stoga, nasljednički kolonijalni projekt koji još nije dovršen. Palestina, demografski, nije u potpunosti jevrejska i iako Izrael sve to politički kontroliše na razne načine (sada i genocidom), država Izrael još permanentno kolonizira – gradi nove kolonije u Galileji, Negevu i na Zapadnoj obali, radi povećanja broja Jevreja u tim dijelovima, oduzimajući vlast Palestincima i negirajući pravo domaćeg stanovništva na svoju domovinu. Nasljednički kolonijalizam razlikuje se od klasičnog kolonijalizma u tri aspekta: prvi je da se kolonije doseljenika samo u početku i privremeno oslanjaju na carstvo u svom preživljavanju – češće su se odvajale od carstva, redefinirajući se kao nova nacija. Druga bitna razlika je u tome što je nasljednički kolonijalizam motiviran željom da preuzme zemlju u stranoj zemlji, dok klasični kolonijalizam priželjkuje samo prirodne resurse u svojim novim geografskim posjedima. Treća razlika odnosi se na način na koji se odnose prema novoj destinaciji naselja: za razliku od konvencionalnih kolonijalnih projekata koji su se izvodili u službi carstva ili matične države, nasljednički kolonizatori bili su izbjeglice koje nisu tražile samo dom već i domovinu. Problem je bio u tome što su nove domovine već naseljavali drugi ljudi i drugi narodi; kao odgovor, doseljeničke zajednice tvrdile su da je nova zemlja njihova po božanskom ili moralnom pravu, a cionisti su dodali da su tamo živjeli hiljadama godina ranije. Patrick Wolfe tvrdi da su kolonijalni projekti doseljenika motivirani onim što on naziva logikom eliminacije. To je značilo da su doseljenici razvili potrebna moralna opravdanja i praktična sredstva za uklanjanje domorodaca. Wolfe ukazuje na to da je ponekad ova logika podrazumijevala stvarni genocid, a ponekad etničko čišćenje ili represivni režim koji je domorocima uskraćivao bilo kakva prava. Dodao bih da je postojala još jedna logika – dehumanizacije: kao žrtva progona u Evropi, prvo je trebalo da dehumaniziraš cijelu rodnu naciju ili društvo prije nego što budeš spreman učiniti isto ili još gore svojim bližnjima” (Ilan Pappé, “Deset mitova o Izraelu”, str. 79, 80. i 91.).

Ben Gurion, politički vođa cionističkog pokreta, bio je opsjednut useljavanjem Jevreja u Palestinu i iseljavanjem Palestinaca. “Obavezno premještanje Arapa iz doline predložene jevrejske države moglo bi nam pružiti nešto što nikad nismo imali, čak ni kad smo bili sami u periodu Prvog i Drugog Hrama. Pruža nam se prilika o kojoj ni u najluđim snovima nismo mogli sanjati. Ovo je više od države, vlade i suvereniteta – ovo je nacionalna konsolidacija u slobodnoj domovini. U onoj mjeri u kojoj znam cionističku ideologiju, ovaj prijenos je dio ostvarenja cionizma, percepcija ovog cionizma je premještanje ljudi (Palestinaca) iz zemlje u zemlju – premještanje po dogovoru. Premještanje Arapa (kao klikera u džepu) je lakše od bilo kojeg drugog premještanja, jer na tom području već postoje arapske države i za Palestince bi premještanje u Siriju bio napredak.”

Bez prestanka je govorio o dobrovoljnom premještanju. Ne samo to: “Dok su Palestinci nudili sklonište, zaposlenje i vlasništvo, cionistički ideolozi bili su vrlo odlučni u protjerivanju Palestinaca s tržišta rada u zemlji i sankcioniranju onih doseljenika koji su još zapošljavali Palestince ili koji su radili s njima. Ovo je bila ideja avoda ivrit - hebrejski rad, što je, uglavnom, značilo potrebu da se avoda aravit - okonča arapski rad. David Ben Gurion bez prestanka je arapski rad nazivao bolešću za koju je jedini lijek bio jevrejski rad. U njegovim i pismima drugih doseljenika jevrejski radnici su okarakterizirani kao zdrava krv koja će imunizirati od trulosti i smrti.” (Ilan Pappe, “Deset mitova o Izraelu”, str. 82. i 83.)

Dok sam čitao ove Ben Gurionove riječi o palestinskim radnicima, to me podsjetilo na studentske dane kada sam čitao Gobinoa o rasizmu i Rozenberga o nacizmu. Suma sumarum - sve što je radio naseljenički kolonijalizam Evropljana na tlu dvije Amerike, Australije, Novog Zelanda i Južne Afrike, to je radio cionistički naseljenički kolonijalizam na tlu Palestine. Ipak, tri su bitne razlike: Evropljani su to radili nad Indijancima, Aboridžanima i Crncima, a Izraelci to rade nad svojom braćom i komšijama semitima – Arapima. Druga razlika je ta što su evropski naseljenički kolonizatori to radili u 17, 18. i 19. stoljeću, kada to niko nije mogao vidjeti osim njih i žrtava, a cionistički naseljenički kolonizatori to rade u drugoj polovici dvadesetog i prvoj polovici dvadeset i prvog stoljeća, kada čuje i gleda sve čovječanstvo svaki dan. Treća razlika – kada su to radili Evropljani, to je bila originalno i autentično, a ovo što radi Izrael, kopija je i replika preuzeta od drugih.