Naša je budućnost ono što upravo gledamo - vladavina jačeg

Mi, stanovnici ratnog Okruga Bihać, bili smo pod opsadom od aprila 1992. do početka augusta 1995. Do nas se moglo doći iz pravca Karlovca (slobodna teritorija Hrvatske), kroz šume pune vojnika takozvane vojske Srpske Krajine. Mnogi su se tako i probili u ljeto 1992. godine, dok su mnogi ubijeni ili zarobljeni. Mnogi ubijeni i zarobljeni nisu se vratili ni mrtvi. Moglo se do nas doći i helikopterom ili avionom, ali i to je imalo rok trajanja, dok HVO i regularna Hrvatska vojska nisu napali našu armiju i naše teritorije.

Maskirni ruksak

Do nas si mogao doći jedino ako si bio ptica, a i to nije bilo previše sigurno. Pričao mi je otac kada se on vraćao iz Hrvatske, ljeta 1992, kako su ih gađali iz protivavionskih topova, ali nisu ih pogodili. Tako je moj otac jedan od rijetkih ljudi koji je kratkotrajno bio na slobodi i opet se vratio u Okrug pod opsadom. Imam fotografije koje dokumentuju njegov boravak u Zagrebu, gdje je kao oficir i vojni izaslanik 5. korpusa Armije RBiH išao na sastanke s visokim vojnim zvaničnicima Republike Hrvatske, a sastanci su se ticali kupovine oružja i drugih vidova saradnje. Znam da se sastajao sa generalima Agotićem i Tusom. I znam da mi je tečić Edo pričao kako je bio sa Sejom, mojim ocem, i da je, kao u filmovima, vidio patent kofer u kojem su bile naredane njemačke marke u velikim apoenima. Edo je mislio da će mu tetak dati nešto para, barem sto maraka, ali to se nije desilo.

Kada se vratio iz Zagreba čak ni meni nije ništa donio, ali mi je poklonio maskirni ruksak, koji će mi neko ukrasti nakon što sam izvlačio teško ranjenog borca, kojem je granata od 120 mm pala na bedro, tačnije u konzervu mesnog nareska, koju je koristio kao pepeljaru. Taj čovjek, borac, poslije je evakuisan u Francusku, preživio je, čak mu je i noga ostala čitava. Ostatak možete pročitati u mojoj priči “Na neuropsihijatriji” iz knjige “Pod pritiskom”.

Tada, dok sam ja spašavao ljudski život, zajedno sa drugim borcima, neko je provalio u kuću gdje sam ostavio ruksak upravo da ga sakrijem od krađe. Nije ruksak bitan, kao što nije bitno ni to da sam sekundu prije ranjavanja mog saborca Mirse čitao Sartreovu “Mučninu”. Logično, nabavio sam je iza rata, ili dobio na poklon, i nikad je nisam nastavio čitati.

Takav je bio moj otac, s koferom punim njemačkih maraka hodao je Zagrebom i nije od tih para kupio meni ni sestri ni čokoladu, što nije posebno bitno za ovu priču. Ono što je bitno je to da nisam bio ‘tica u ratu, i nisam mogao osjetiti čari slobode izvan opsjednutog ratnog Okruga Bihać, kao ni desetine hiljada drugih boraca i civila. I nećemo ni osjetiti tu slobodu još nekoliko godina, jer kad je došao mir onda smo imali druge demone s kojima se valjalo boriti. Ne sjećam se mog prvog izlaska iz Okruga, ali to je moglo biti jedino do Zagreba, možda 1996. ili čak 1997. kada sam išao gledati Bowieja u maloj Ciboninoj dvorani.

Drugi su nas gonili demoni. Sjedio sam na tribinama i pio vodu, jer me tresao PTSP. Jedva sam i skupio hrabrosti otići na koncert, jer kad vas gone takvi demoni onda niste baš ljubitelji masovnih okupljanja, gužve, vreve, ali Bowiejev koncert je na mene djelovao kao velika smirujuća tableta na kosmičkoj bazi. Mesija je stajao na stejdžu u snopu svjetla s akustičnom gitarom, i pjevao i svirao “Quicksand” s albuma “Hunky Dory”.

Bila je to sloboda s gorkim okusom, sa škrgutanjem zuba i mišićima vilice koji su se nesvjesno stezali. I o tome sam napisao stotine stranica novinskih i književnih tekstova. Vrijeme je da idemo dalje, u svijetlu budućnost, ali naša je budućnost upravo sada i dešava nam se pred očima. Ono što gledamo u Gazi naša je budućnost, u manjem ili većem obimu. Ministarstvo odbrane SAD-a je promijenilo ime u “ministarstvo rata”, kao u nekom distopijskom filmu. Naša je budućnost ono što upravo gledamo: vladavina jačeg. Nema međunarodnog prava, nema ljudskih prava, niti će iko poštovati Ženevsku konvenciju o pravilima ratovanja. Civili će biti nepošteđeni kao što su naši civili tokom našeg “malog i omanjeg” rata bili nepošteđeni.

Naš “mali” rat, naše sudbine, sve to je bio samo lakmus papir za ono što se danas dešava. Nismo to tada znali kada smo izranjali iz rata da okušamo trpke i otrovne plodove slobode, koju nismo razumjeli. Nismo znali da ona nikad ne pjeva onako kako su sužnji pjevali o njoj. Nismo ništa znali, a nismo ni trebali ništa da znamo. Naša tijela su bili naši kompasi, ona su nas vodila kroz postapokaliptične pejzaže naših gradova. Mi smo bili postapokalištični zombiji, ali nikog nije bilo da nam to kaže, a ukoliko bi nam neko to i rekao, ne bi se dobro proveo. Zato je bolje što smo živjeli onako kako su nam komandovali naši snovi, pokidani živci, naša unakažena i netaknuta tijela. Imamo iskustvo koje će, nažalost, mnogi ljudi tek doživjeti.

Kamp Al Shati, na sjeveru Gaze/ANADOLIJA

Prošli smo tu tešku školu postratnog preživljavanja, što kaže pjesma: nikom se ne ponovilo, ali, gle čuda, ne da se sve ponavlja kao loš refren istorije, nego eskalira u neviđenim razmjerama. Naš “mali” rat i naš zaboravljeni genocid su naša najveća muka, ali se ispostavlja da je to sve lajt verzija spram patnji/genocida kroz koji trenutno prolaze Palestinci. Ta patnja je tinjala decenijama, ali sada je na vrhuncu i svi joj svjedočimo iz minute u minute takozvanog stvarnog vremena.

Tako da ne moramo mi pisati o ratu, jer će on pisati o nama, kao što se upravo dešava u Gazi i Palestini, jer svaka patnja je i naša patnja. Barem bi tako trebalo da bude ako imamo empatiju preživjelih. Kada preživiš pakao nije garantovano da će te dirati suze nepoznatih ljudi u gradovima uništenim raketama, eksplozivom, bombama, iznad kojih danonoćno zuje dronovi, a njima upravlja AI. Robotski mozak odlučuje ko će danas umrijeti, a ko sutra. To je svijetla budućnost kojoj se nismo nadali, i nismo mogli znati da će biti takva, kada smo, kao iz nekog limba, izronili iz dugih ratnih godina opsade i okruženja.

Ne moramo mi pisati o ratu, ali on će pisati o nama, čak i onda kada ga potisnemo i iz podsvijesti. Naravno, riječ je o ljudima koji su bezbrižni i njima “rat-o” nije mogao ništa. Oni su, srećnici, stigli u svijetlu budućnost, dok mi još kaskamo, šepamo izranjavani fizički i metafizički. Nadam se da ćemo još dugo tako kaskati.

Što se mene tiče, nismo nikad ni trebali doći u ovakvu budućnost gdje će sofisticirane kompanije praviti programe vještačke inteligencije koje će se zvati “Da li je tata kod kuće?”, a to je ironičan naziv jer kada je tata Palestinac kod kuće onda će dron zapucati ili izbaciti eksplozivnu napravu na porodično okupljanje. Pa će tako ubiti tatu, jer tata je cilj, tata je terorista samim tim što je odrastao muškarac i Palestinac, ali AI će ubiti i sve koji su okolo tate. Njegovu ženu, brata, svekrvu, oca, i djecu tatinu će ubiti. To je budućnost kojoj se nismo nadali i koju živimo.

Sloboda govora

Naša budućnost je evropski i američki fašizam. Nisu Amerika i Engleska postali zemlja proleterska, nego su postali zemlja staljinistička i totalitarna. Više slobode ima u ovakvoj nikakvoj zemlji nego što je ima u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji, ako pomislim na slobodu govora. Tamo možeš zbog tvita i statusa na banalnoj socijalnoj mreži ostati bez posla, kruha, slobode. Naša budućnost je gora od distopije Orwella, Zamjatina, Huxleya, Bradburyja, Burgessa, Philipha K. Dicka i mnogih drugih.

“Naša je sloboda samo fantom”, da parafraziram citat iz Bunjuelovog filma. I mi smo u tom fantomu naučili kako da živimo, jer nikad nismo ni izašli iz njegove sjene. Skontali smo kako da se nosimo s takvim fantomom. Pisali o njemu, crtali ga, snimali filmove, borili se, i borimo se, kako znamo i umijemo. Navikli smo na njega, a i on na nas. Što bi rekao lik iz moje knjige (koju niste pročitali): “Mi smo u potpunoj harmoniji sa svim našim ranama.”