Nadbiskup Tomo Vukšić za Oslobođenje: Slava Bogu, a poštovanje svakom čovjeku
Vjernici katolici proslavljaju Božić, jedan od najvećih kršćanskih blagdana. Koju poruku biste uputili vjernicima povodom blagdana rođenja Isusa Krista?
- Božić je blagdan koji okuplja božansku i ljudsku stvarnost, vječnost i vrijeme, i u kojemu se susreću. To je blagdan kada anđeli navješćuju: “Svim na zemlji mir, veselje”. A kršćani u svojoj radosti ponavljaju biblijske riječi i navješćuju: “Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. Sva zemljo, poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj!”
Prihvatanje srcem
U skladu s tim neka bude i moja poruka: Tamo gdje su rat i tuga, neka zavladaju mir i veselje. Neka među ljudima vladaju takvi uvjeti da sva zemlja ima razloga radovati se, klicati i pjevati! I neka se iskazuje slava Bogu, a poštovanje svakom čovjeku.
Šta zapravo predstavlja Božić i koje običaje njeguju vjernici katolici u našoj zemlji?
- Sadržaj blagdana Božića razumije se samo vjerom i prihvaća srcem. Da se Isus rodio i da je proveo život u Palestini očita je i prihvaćena povijesna istina i to je stvar znanja, no da je on Božji sin, druga osoba Presvetoga Trojstva koja je postala čovjek, i sve to radi čovjeka i čovjekova spasenja, radi čovjekove sreće u sadašnjosti i vječnosti, nije više toliko stvar znanja, nego to je, prije svega, stvar vjere i srca, kojima čovjek pristaje uz Božji govor, njegovu objavu, zato što vjeruje Bogu.
Božićnih običaja je mnogo na svim stranama po svijetu. I različiti su. Redovito imaju neku vjersku poruku i izrastali su iz kulture i vremena nekoga naroda. No, to su samo običaji. Ipak, ove godine bih između svih božićnih običaja izdvojio naviku da se u ovo vrijeme priređuju jaslice, često vrlo visoke umjetničke vrijednosti, kojima se dočarava okuženje i bezazleni ugođaj u kojemu se Isus rodio, zato što se ove godine navršava ravnih 800 godina otkako je Sv. Franjo došao na ideju i postavio, odnosno uprizorio jaslice s likovima koji su opisani u biblijskim izvještajima, što se kroz narednih osam stoljeća pretvorilo u svjetski običaj tako da mi nije poznato da bi negdje u svijetu postojali katolici među kojima bi ovaj običaj bio nepoznat.
Koliko je važno da u blagdanskom raspoloženju vjernici ne potpadnu pod ovozemaljsko blještavilo i da budu ponizni u molitvi i nerasipni u svakodnevnici? Kako to postići?
- Velika je napast da blještavilo, kićenje i pretvaranje svega u običaj, zabavu i profit zasjene Božić i da nadglasaju njegovu poruku o Bogu koji je bliz, drag i prijatelj svima, te da čak i vjernika od molitve odvuku u buku, od skromnosti u rasipnost i sebičnost. No, također, u okolnostima kad su očita nastojanja da se trgovački i populistički “adventizira” božićne blagdane, i kad su očite neke natruhe koje s Božićem nisu spojive, treba biti realističan i smiren u analizi tih pojava i istovremeno, u vjernosti pravilima kršćanske ljubavi prema svima, navješćivati sadržaj Božića i onima koji to rade. Takve pojave su svakako jedna od velikih kušnja nove evangelizacije.
U vrijeme blagdana posebna pažnja posvećuje se obitelji, susjedima, zajedništvu. Koliko nam zapravo ovaj period može biti pokazatelj kako trebamo graditi budućnost?
- Svako slavlje po svojoj naravi je prigoda u kojoj se okupljaju članovi obitelji, prijatelji i poznanici. A vjerski blagdani su opet na osobiti način takva prigoda. Među njima je to ponajprije Božić kojim se, uza sve ono što je već rečeno, obilježava također rođenje djeteta u ljudskoj obitelji. Po tomu su, osim radosti i slavlja zbog rođenja Spasitelja svijeta, božićni blagdani istovremeno bliski svakoj obitelji. A i poziv su obiteljima i cijeloj ljudskoj zajednici da preispitaju svoj odnos prema rađanju novih ljudskih života, osobito u vrijeme kad brojni narodi i države, naročito u zemljama koje su na visokom stupnju razvitka, žive u razdoblju ubrzanoga demografskog pada.
Često ste govorili o tome kako je posebnu pažnju potrebno posvetiti onima koji su u potrebi. Kako to možemo učiniti i može li nam period blagdana biti putokaz?
- “Vjera bez djela je mrtva!” To je jedna od rečenica koja se nalazi na stranicama Svetoga pisma i na vrlo sažet način prikazuje kršćanski nauk o brizi za ljude, posebice za one koji su u potrebi. Iz toga nauka proizlazi velika moralna obveza svakoga kršćanina da djelima pokazuje ono što vjeruje i da dokazuje što riječima ispovijeda.
Dio izvještaja o Isusovu rođenju je, i to treba također uočiti, da su pastiri prihvatili Gospu, koja je trebala roditi, jer za nju i Josipa, to jest za sirotinju kako bismo kazali, nije bilo mjesta u svratištu gdje su prije toga tražili smještaj. Dakle, poruka Božića je i da za ljude u potrebi mora biti mjesta u “svratištima” naših misli, nakana, srdaca, planova i djela. A potrebe ljudi su brojne i različite i nikako nisu samo materijalne naravi. Sjetite se samo potreba ljudi koji žive osamljeni i ostavljeni. Mora se imati sluha za njihove potrebe. Trebaju ga imati pojedinci i društvo. Svi. Socijalna pravda mora biti i državni cilj i program bez čega ju je jedva moguće uspostaviti. A dotle svi se trebamo truditi i tražiti načine kako, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoći ljudima koji s pravom očekuju pomoć. Možemo barem pokazivati pozitivne primjere. Upravo to je razlog što sam, umjesto organiziranja božićnih i uskrsnih primanja, odlučio trošak tih primanja svake godine darovati ustanovama koje se brinu za ljude u potrebi. Jasno je da time neće biti riješeni svi njihovi problemi, ali malim primjerima se pokazuje da nam je stalo do ljudi koji nas trebaju.
Čini se da su građani Bosne i Hercegovine izgubili nadu. Mogu li, i kako, i Crkva, ali i druge religijske institucije i zajednice u našoj zemlji otvoriti srca ljudi i utkati moralni kompas i sretniju perspektivu? Šta nam je činiti?
- Već sam nekada ranije kazao da je od svih oblika siromaštva koji se mogu pojaviti vjerojatno najteža oskudica nade. I nikako nije dobro kad se ljudima krade nadu tako što se urušava razloge koji bi trebali biti opravdanje njihove utemeljene nade.
Vjera nade
Sve to jednako vrijedi i za ljude u našim krajevima gdje je, osobito u novije vrijeme, primjetan porast upravo tog oblika oskudice i teških riječi. Stoga bi oskudica teških riječi i manjak onih koje ugrožavaju nadu za sve ljude bili pravo bogatstvo, nagrada i sreća.
Kršćanstvo je vjera nade. I definicija je kršćanskoga vjernika da je on čovjek nade, a njegovo je poslanje i čast biti svjedok nade. To je uvijek vrlo zahtjevno, a posebice u situacijama kad su i kršćani, zajedno s drugim ljudima, izloženi kušnjama i problemima. Ali je uvijek vrlo časno. I pravi privilegij.
