Muke po hidžabu i vojska
Military look Emela Mujanović, vojnikinja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, svoju će profesionalnu karijeru prisilno prekinuti budući da Pravilnik o uniformama ne predviđa vojnikinjama nošenje hidžaba, tog vanjskog izraza muslimanskog identiteta.
Prije nego što se posvetimo suštini problema, odlučili smo konzultirati navedeni Pravilnik koji je - jasno je - vrlo važan u svim oružanim snagama koje zagovaraju uniformirani dresscode, ali istovremeno sadrži urnebesne elemente. Pravilnik nam objašnjava pojam vojne uniforme, zatim nas upućuje kako vojnu uniformu koristiti, specificira se nadalje namjena uniforme, a kasnije se detaljiziraju načini nošenja vojnih oznaka, odlikovanja i metoda. Klasični su to dijelovi svakog sličnog pravilnika koji zasigurno imaju smisla unutar svake državne institucije koju, makar u određenoj mjeri, obilježava uniformiranost. Pravilnik postaje urnebesan kada taksativno i birokratizirano opisuje sastav kompleta jedinstvene terenske uniforme: čarape pamučne, smeđe ili zelene, koriste se zimi, dok se njihov sintetički pandan u istim bojama preferira u ljetnim mjesecima; majice dugih rukava, kao i mitske duge gaće se koriste - pravilnik nas ispravno podsjeća - u zimskim mjesecima zajedno s rukavicama, dok se ljeti preferiraju isti komadi odjeće samo bez rukava ili zavrnutih rukava, s ciljem izbjegavanja prekomjernog znojenja i ostalih, mirisno neugodnih, fenomena.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
- Olimpijska Francuska i žandari na Pacifiku
- Ribe iz Kine i geopolitički ratovi
- Njujorški plavci protiv studenata
Iako vojni dresscode većinom doživljavamo kao funkcionalan i neutralan, u ne tako davnoj povijesti odijevanje vojske predstavljalo je stvar nacionalnog prestiža i herojske estetike. Vojne uniforme su oduvijek bile od posebnog interesa državnika i vojnih stratega pa je, uzmimo za primjer Napoleona, posvećivao posebnu pažnju odijevanju svojih vojnika i herojskoj estetici. Njegova “Pisma” svjedoče kako je bio iziritiran lošim odijevanjem svojih vojnika, smetali su mu prekratki i neuredni rukavi, nejednake rupe za dugmad i slični detalji. U njegovo doba vojni krojači su uživali u osmišljavanju vojnih uniformi - navodno je oficirska uniforma brojala preko stotinu dugmadi koja su dolazila u pet različitih vrsta. Napoleon nije bio ljubitelj sivomaslinastih boja koje danas karakteriziraju military look, već je preferirao kičasti kolorit koji se kretao u rasponu od intenzivne žute pa sve do narančaste sa zlatnim elementima. Vojničke glave su uz funkcionalna pokrivala ukrašavane pompeznim šeširićima, šarenim pokrivalima za uši i ostalim kičastim elementima koje - priznajemo - nismo u stanju adekvatno opisati. Onda se društvo moderniziralo, mijenjaju se navike, teži se funkcionalnosti: vojne odore u 20. stoljeću postaju posve funkcionalne i svjedoče kako se kodeks vojnog oblačenja mijenja i evoluira. I ako je išta sigurno vezano za evoluciju vojnih uniformi, onda je to činjenica da se mijenjaju i prilagođavaju trenutku.
Normalnost inkluzije Oružane snage, taj možda i zadnji bastion maskulinističke kulture i krutih običaja, tek su nedavno počele razvijati inkluzivnije modele: postupno su se počele otvarati ženskom dijelu populacije i prepoznavati posebnosti koje krase određene kategorije ljudi. Tako su različitost, inkluzija i poštovanje postali temelji nove vojničke etike, a sve s ciljem obogaćivanja vlastitih oružanih snaga s različitim dijelovima društva koji su prethodno bili zanemareni: primjerice, žene su kooptirane u vojsku koja je počela uvažavati činjenicu majčinstva, pa je vojnikinjama dopušteno da budu i majke, ali i ratnice, dok su određeni sektori vojske postali otvoreni za osobe s invaliditetom. Zapadna društva, čija se društvena struktura uslijed globalizacijskih kretanja mijenja, počela su uvažavati kulturološke različitosti - koje se manifestiraju i vizualno, poput hidžaba u nekim zemljama i turbana u drugim - i otvarati svoje redove i tim populacijama. Pravilnici su se mijenjali kako bi vojnicima dopustili brkove i bradu - to je nekad bilo najstrože zabranjeno budući da je podsjećalo na barbarske običaje i neurednost. Tako da sada u američkoj vojsci - nakon što je vojna direktiva 2017-03 usvojena - možemo vidjeti kandidatkinje s dreadlocksima i kandidate sa stiliziranim bradama uz turbane, koji su dopušteni etničkim Sikhima. Hidžab je također dopušten kandidatkinjama ažuriranim pravilnikom koji regulira odijevanje. Istovremeno određene zemlje, poput Francuske, koja baštini tradiciju striktnog sekularizma, limitiraju korištenje vjerski motivirane odjeće i sličnih simbola, ne samo u vojsci već i u javnom prostoru, što posjeduje obrise diskriminatornih praksi. Korištenje hidžaba u javnom prostoru protivnici smatraju napadom na neutralnost države, dok se većina onih koji zagovaraju njegovo korištenje referira na vjerske slobode i pravo na slobodno ispoljavanje vjere, pa i kroz simbole, u javnoj sferi, institucijama ovim ili onim.
Iako su ova dva suprotstavljena shvaćanja dominantna, osobno smo mišljenja da je suštinski problem jedan drugi i vezan je za razvoj institucija i njihovu mogućnost prilagodbe suvremenom trenutku. Kruti pravilnici koji su nekada regulirali vojnički život i odijevanje nisu vječne istine, već su plod trenutka, konvencija, dogovora i aktualnih potreba. Dopuštanje hidžaba u vojsci bitno je prvenstveno zbog same prirode oružanih snaga, koje bi minornom izmjenom pravilnika pokazale fleksibilnost i normativni elasticitet za uvažavanje identitetske različitosti. Ako se hidžab može upariti sa šljemom - što može - a ne može biti prepoznat u pravilnicima, onda je to znak cjelokupne institucionalne tromosti i fiksizma, koji godinama i na razne načine mnoge ljude usmjeravaju prema fleksibilnijem Zapadu.
