Moralna snaga rezolucija UN-a
Hajrudin Somun
Da nije bilo onoliko entuzijazma povodom najave da će baš 2. maja u Generalnoj skupštini UN-a biti izglasana rezolucija o genocidu u Srebrenici, ne bi bilo ovoliko razočarenja što je ona odgođena za naredno zasjedanje tog svjetskog moralnog parlamenta. Nije na vrijeme ni politika ni javnost Bosne i Hercegovine saznala da rezolucija još nije bila uvrštena na spisak za glasanje tog dana. Ispostavilo se da je očekivanje te rezolucije Ujedinjenih nacija, umjesto da doprinese smirivanju, još više podjarilo tenzije i nastojanja njenih protivnika da se i tom rezolucijom koriste za dalju destabilizaciju BiH i njeno razbijanje.
Prilika je sve ovo za podsjećanje kako se ne samo o rezoluciji o Srebrenici, nego i svim ostalim koje je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila od osnivanja 1945. godine, vodila rasprava o svakom članu njihovog sadržaja, nego i pogodnom terminu njihovog izglasavanja.
Čitajte kolumne Hajrudina Somuna:
A bilo ih je toliko da nigdje nisam našao ukupan zbir. Brojao sam do dvije stotine, pa stao. Bilo je i rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a na stotine, koje imaju veću težinu i neposrednije posljedice od rezolucija Generalne skupštine. Ove imaju moralnu snagu i upliv na političko i javno mnijenje, a legalno ne obavezuju nijednu članicu UN-a. Nešto kao u demokratskim parlamentarnim sistemima ili Vijeću Evrope, glasovi većine članica UN-a, kako propisuje i Povelja svjetske organizacije, imaju snagu preporuke Vijeću sigurnosti. A ono će da donese, ukoliko neka od velikih sila ne potegne pravo veta, svoje obavezujuće rezolucije. Na Srednjem istoku se dogodio i jedini presedan u tom smislu: na preporuku Generalne skupštine formirane su, u vrijeme Suecke krize 1956, prve mirovne snage UN-a, uprkos vetu koji su u Vijeću sigurnosti uložile Francuska i Velika Britanija.
Iz istorijata Ujedinjenih nacija izdvojio bih tri rezolucije Generalne skupštine o kojima se vodila, za neke današnje zemlje presudna, a za neke najduža rasprava. A imale su, i još imaju, uticaja na velika međunarodna politička zbivanja. Prva se odnosi na još nerješivu i najdužu krizu od osnivanja UN-a. Rezolucijom 181 od 29. novembra 1947. se preporučuje podjela mandatne Palestine na jevrejsku i arapsku državu, a Jerusalim kao corpus separatum da se stavi pod međunarodnu kontrolu. Jevrejska zajednica je rezoluciju shvatila kao legalnu osnovu za proglašenje države Izrael 14. maja 1948. To je nekoliko arapskih država uzelo kao legalan povod da već narednog dana napadnu novu državu. Tako je počeo prvi arapsko-izraelski rat. U sjedištu svjetske organizacije u New Yorku odvijala se prava drama tih dana, a priznanju države Izrael na osnovu te rezolucije UN-a odupirao se do posljednjeg trenutka čak i američki predsjednik Truman.
Kini su, ovakvoj kakvu je danas znamo kao svjetsku silu koja ugrožava i primat Amerike, trebale dvije decenije da bude primljena u članstvo Ujedinjenih nacija. SAD su uspjele da 1951. godine spriječe čak stavljanje na dnevni red Generalne skupštine zahtjev Sovjetskog saveza i još nekoliko zemalja da Narodna Republika Mao Ce-dunga zauzme mjesto Čang Kaj Šekove Republike Kine koja je bila jedna od zemalja osnivača UN-a. Na 15. zasjedanju Generalne skupštine 1960. godine američka rezolucija o sprečavanju promjene predstavnika Kine u UN-u prošla je sa samo osam glasova. Blokada je trajala još jednu deceniju. Koristeći se pravom da se u izuzetnim prilikama na dnevni red stavljaju “važna pitanja”, SAD i Japan su u ljeto 1971. pokušali da nametnu “dvostruko predstavljanje” Kine u UN-u. Pokušaj je propao, pa je Generalna skupština u oktobru iste godine, na prijedlog Albanije, Alžira i još 21 zemlje članice izglasala rezoluciju kojom se Narodnoj Republici Kini uspostavljaju prava punopravnog članstva, a prestaje članstvo Republike Kine. Ta rezolucija broj 2758 obilježava se u današnjoj Kini kao velika međunarodna pobjeda kineskog naroda i kao konačan poraz i izbacivanje iz svjetske organizacije “Kuomintang klike”. Peking ultimativno odbija priznanje Tajvana kao njene nasljednice, nego ga smatra dijelom zemlje matice kojoj će se kad-tad vratiti.
Treći slučaj se opet i nažalost odnosi na krizu na Srednjem istoku, koju svijet ne može da riješi, a ja da od nje pobjegnem. Rezolucija Generalne skupštine UN-a o cionizmu kao obliku rasizma i rasne diskriminacije usvojena je 10. novembra 1975. pod brojem 3379. Za rezoluciju, kojom se “utvrđuje da je cionizam oblik rasizma”, glasale su 72 članice UN-a, 35 je bilo protiv, a 32 uzdržane. Pred to zasjedanje UN-a predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Nahum Goldman molio je predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita da posreduje kod prijatelja iz arapskog i nesvrstanog svijeta kako se rezolucija ne bi usvojila. On je samo zbog toga doletio u Beograd i vozio se do Bugojna, gdje je Tito tih dana boravio. Prijatelji iz sigurnosti su me, kao jedinog novinara, tog prohladnog novembarskog dana pozvali da vidim Goldmana, ali da ništa ne javljam o predmetu njegove posjete. Pretpostavljao sam, a tako će se i dogoditi kad su objavljeni rezultati glasanja u Generalnoj skupštini UN-a, da intervencija prvog čovjeka svjetskog jevrejstva nije uspjela.
Kad više nije bilo ni Tita ni Jugoslavije, a odumirao je i Pokret nesvrstanih zemalja, rezolucija UN-a o cionizmu kao obliku rasizma opozvana je 1991. godine, pod brojem 46/86. Bila je jedina koja je ikad opozvana u Ujedinjenim nacijama. Nastupila su neka nova svrstavanja u svijetu. Njihovi rezultat su i današnji ratovi u Ukrajini i Gazi. Prvi i dalje traje, iako je Generalna skupština UN-a već desetak dana poslije njegovog početka, 22. marta 2022, usvojila rezoluciju kojom se osuđuje ilegalna ruska invazija. O izraelskoj invaziji i rušenju Gaze Generalna skupština je 12. decembra 2023, nakon duge debate i nagađanja sa Izraelom, uspjela da usvoji blagu rezoluciju u kojoj se traži prekid vatre. Ali samo humanitarni prekid vatre, nikako rata koji traje više od pola godine.
Ne bi trebalo tražiti vezu između rezolucija UN-a o Ukrajini ili Gazi i Srebrenice. Ali ne može se ni izbjeći. Od genocida u Srebrenici prošlo je gotovo tri decenije, ali još se traže i iskopavaju kosti žrtava. U Gazi se već otvaraju masovne grobnice. Rezolucije Generalne skupštine UN-a nisu obavezujuće. Ali će i rezolucija o danu sjećanja na Srebrenicu, kad bude usvojena, narednih godina i decenija djelovati svojom moralnom snagom koju ne mogu zaustaviti negatori genocida. Tako je i za rezoluciju o ratu u Gazi, iako nije mogla zaustaviti izraelsku invaziju, predsjedavajući Generalne skupštine UN-a u vrijeme njenog usvajanja Dennis Francis rekao da su takve rezolucije “savjest čovječanstva”.
