Mitropolija u Bijeljini
Zvorničko-tuzlanska eparhija Srpske pravoslavne crkve, nakon promjene u crkvenom ustavu, uskoro bi trebala biti podignuta u rang mitropolije koji je imala do 1920. godine. Episkop Fotije (Sladojević) u travnju ove godine, nakon liturgije u Hramu svetog velikomučenika Dimitrija u Šamcu je rekao: “Ako bi Eparhija zvorničko-tuzlanska dobila status mitropolije, time bismo spriječili mogućnost da se ovdje (u BiH) pojavi ideja bilo kakve bosanske pravoslavne crkve, odvajanje od Beograda i od matice.” Plaši se Fotije da bi se, po ugledu na Crnogorsku pravoslavnu crkvu, mogla formirati i ista takva bosanska crkva. Patrijaršija u Beogradu ne priznaje crnogorsku crkvu, budući da u Crnoj Gori ima svoje ogranke - Mitropoliju crnogorsko-primorsku i Eparhiju budimljansko-nikšićku. Nije realan ovaj Fotijev strah jer zvanično nitko nije pozvao na osnivanje tzv. bosanske pravoslavne crkve.
Parohija 197, a manastira 10
Očevidno je da vladika Fotije želi biti mitropolit, ali to objašnjava tezom da ne traži nešto što već nije bilo i da je došlo vrijeme da se naziv mitropolije baš sada treba vratiti eparhiji kojoj je na čelu. Inače, u Bosni i Hercegovini već dugo djeluje Dabrobosanska mitropolija sa sjedištem u Sarajevu, na čijem je čelu Hrizostom (Jević), a pored Zvorničko-tuzlanske, u BiH su još tri eparhije. Banjalučkom eparhijom već 46 godina upravlja episkop Jefrem (Milutinović), koji ima 83 godine, pa mu je Patrijaršija imenovala zamjenika episkopa Savu. Bihaćko-petrovačka eparhija ima privremeno sjedište u Bosanskom Petrovcu, a njen episkop je Sergije (Karanović). Sjedište Zahumsko-hercegovačke i primorske eparhije je u Mostaru, ali dok se ne stvore uvjeti za povratak, njen episkop Dimitrije (Rađenović) privremeno stoluje u manastiru Tvrdoš kod Trebinja.
Zvorničko-tuzlanska eparhija je među najvećim u SPC-u i ima devet arhijerejskih namjesništava čija su sjedišta u Bijeljini, Brčkom, Derventi, Doboju, Zvorniku, Tuzli, Gradačcu, Tesliću i Ugljeviku i ukupno 197 parohija. U eparhiji je i 10 manastira, u Tavni, Ozrenu, Paprači, Lomnici, Dragaljevcu, Sasama, Bišnji i Ritešiću. Manastir Sv. Vasilija Ostroškog je u Bijeljini, a manastir Sv. Nikole u etnoselu Stanišići. Kad je počela agresija na BiH, tadašnji episkop Vasilije (Kačavenda) je zbog, kako je rekao, sigurnosnih razloga, sjedište eparhije iz Tuzle preselio u Bijeljinu. Takva odluka je mnogima u Tuzli bila nelogična, jer ni vladiki, a ni Vladikinom dvoru, od Tuzlaka nije prijetila opasnost.
Zapravo, Tuzla je godinama bila ponosna na pravoslavne objekte, a općina je uložila stotine miliona tadašnjih dinara da 1988. od rušenja spasi Sabornu crkvu i Vladikin dvor koji su tada bili u zoni slijeganja. Tako je jugoslavenska javnost saznala za nevjerovatan podvig graditelja koji su, primjenom suvremenih tehničkih dostignuća, ubrizgavanjem stotinu prostornih metara betona, uspjeli podignuti razinu Vladikinog dvora i hrama. Tada su srušeni mnogi objekti u tuzlanskom kvartu, među kojima zgrada gimnazije, dom zdravlja, pošta, a morala je iseliti i općina. Sada su u tom dijelu Tuzle slana jezera Panonika.
U ratu je bijeljinsko rukovodstvo objeručke prihvatilo preseljenje sjedišta eparhije u njihov grad, pa je bivšu zgradu Općinskog komiteta Saveza komunista poklonilo episkopu kao kompenzaciju za crkvenu imovinu oduzetu nakon Drugog svjetskog rata. Dobijena zgrada je kasnije preuređena i proširena, a neki mediji su pisali da je tom prilikom srušeno deset muslimanskih kuća, što je općina kasnije, u vidu obeštećenja, morala nadoknaditi vlasnicima. Svojevremeno je Mirsad Kebo, tadašnji ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, pozvao vladiku Vasilija da se vrati u sjedište svoje eparhije u Tuzlu, ali premda je pozdravio taj poziv, nije bilo spremnosti za povratak. Episkop je objasnio da nema uvjeta da može slobodno obavljati svoju djelatnost iako je bez problema išao u parohije na federalnom području. I vladiki Fotiju je prilikom razgovora u gradskoj upravi predloženo da svoje sjedište vrati u Tuzlu, ali je i on to odbio budući da je njegov prethodnik Vasilije Vladikin dom u Bijeljini pretvorio u dvor sličan onom u Versaillesu.
Crkva u službi politike
Insistiranjem na tome da se Zvorničko-tuzlanska eparhija preimenuje u mitropoliju, vladika Fotije želi da spriječi potencijalno odvajanje dijela Crkve od matice, a Patrijaršija se, kao što mnogi događaji potvrđuju, približila politici Srpske napredne stranke i srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću zbog čega dobija brojne kritike od ljevičarskih i građanskih krugova u Srbiji.
Uoči rasprave u Generalnoj skupštini UN-a o Deklaraciji o genocidu u Srebrenici, patrijarh Porfirije je 20. svibnja u Hramu sv. Save u Beogradu blagoslovio Vučića pred odlazak u New York i u besjedi rekao: “Nalazimo se u iskušenju pred najvećim međunarodnim forumom, molimo se da Vam Bog da snage da na najbolji način zastupate naš narod. Da imate mudrost i odlučnosti da svjedočite istinu. Neka vas Bog blagoslovi.”
Ova crkvena podrška je nastavak veličanja Aleksandra Vučića, o kojem je prethodni patrijarh Irinej (1938-2020) jednom rekao: “Srbi treba da zahvale Bogu što im je podario čoveka kakav je predsednik Srbije Aleksandar Vučić, koji se lavovski bori za srpski narod.” I ovaj primjer potvrđuje da velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve godinama imaju dobru suradnju sa srpskim političarima na vlasti, dok se za to vrijeme u javnom prostoru često vodi rasprava o tome treba li crkva uopće zadirati u politiku i favorizirati pojedince.
Pokojni patrijarh Irinej je prilikom posjete Banjoj Luci 2018. Milorada Dodika nazvao predsjednikom “najnovije srpske države” misleći na Republiku Srpsku, a za isti entitet je rekao da je nastao na “Božijoj pravdi i istini”. Na ovu izjavu je reagirao tadašnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji je u svom pismu podsjetio patrijarha da Republika Srpska nije nastala na Božijoj pravdi, nego na zločinu, te mu još jednom ukazao na to da je s područja koji obuhvata entitet RS iz svojih domova protjerano 140.000 katolika, a da sada na tom istom području živi samo 10.000 katoličkih vjernika.
Veliku ulogu u organiziranju nedavnog svesrpskog sabora u Beogradu, osim vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj, imala je i Srpska pravoslavna crkva i patrijarh je s Vučićem i Dodikom bio na čelu stola sabornika kad je usvajana deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava srpskog naroda. Tom prilikom patrijarh Porfirije je rekao: “Crkva ne pravi razliku među svojom decom. Naš narod je jedinstven i nit koja nas povezuje jeste pravoslavna vera i Srpska pravoslavna crkva.”
