Mediji u ratu i o ratu
Bilo je to prošle godine, no vrijedi i danas. Tada sam, naime, dobila pismo iz Ambasade Rusije u našoj zemlji. Nudili su mi tekst, poprilično obiman, recimo dvije stranice našeg Oslobođenja, koji - kako su mi pokušali objasniti - predstavlja “medijski prikaz aktuelnih pitanja u informacionom prostoru Bosne i Hercegovine”. Nije teško pogoditi o čemu je riječ i ja naravno neću prepričavati ponuđeni uradak, reći ću tek da taj podugački prikaz vrvi optužbama na račun trulog Zapada koji, eto, ne razumije specijalnu operaciju Rusije, a mi, domaći mediji, navodno smo pod pogrešnim utjecajem. Moj odgovor je, pogađate, bio odbijanje, i to iz dva razloga: prvi i najvažniji odnosi se na karakter rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine i to na prostoru Ukrajine. U mom iskustvenom svijetu to je agresija koja me neodoljivo podsjeća na naše devedesete.
Drugi je posve profesionalni. Meni je jasno da se Ambasadi Rusije ne dopadaju tekstovi koje objavljuju mediji u Bosni i Hercegovini, uključujući i Oslobođenje, no ti su tekstovi rezultat novinarskog rada i angažmana, stavovi i mišljenja mojih kolega, a nikako neki kolektivni uradci bilo kakvih službi. I to je ustvari suština.
Užasi rata uživo
Ruska agresija na Ukrajinu već duže od dvije godine je društveni događaj. Sve užase rata, bombardiranja gradova i sela, napade na civile, pratimo zahvaljujući društvenim mrežama. Tehnologija nam je omogućila da instantno dobijamo informacije i do nas je da odlučimo kome ćemo i koliko vjerovati. Ubjedljivo najuvjerljiviji su svakako takozvani civilni novinari, građani koji na svoje društvene mreže stavljaju informacije o događajima.
Ni mediji, naravno, ne zaostaju, ali ne treba puno prisjećanja pa da i sami ustvrdimo da svoju enormnu popularnost ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prevashodno duguje - osim naravno činjenici da govori u ime žrtava napadnute zemlje - vlastitom angažmanu na društvenim mrežama. Sve najvažnije poruke - stanovništvu Ukrajine, svojim borcima, susjedima, agresoru i u konačnici međunarodnoj zajednici - uputio je sa svojih profila. To dobro znaju i kreatori agresije koji su također na društvenim mrežama, iznimno angažirani, potpuno svjesni da se bitke dobijaju na više frontova, a jedan od najvažnijih je upravo na društvenim mrežama i u medijima. Industrija priređivača sadržaja za Facebook stranice, Twitter, danas X, Instagram ili TikTok raste geometrijskom progresijom, čitavi timovi angažirani su i na distribuciji, a sve s istim ciljem - plasirati svoje (viđenje) istine.
Kako daleko to ide, ilustrirat ću slikovitim primjerom o kome je u Oslobođenju pisao naš kolumnista iz Beograda Boško Jakšić. Riječ je o petomjesečnom pripremanju udžbenika iz historije, namijenjenog đacima srednjih ruskih škola. U njemu su plasirana posve nova tumačenja raspada nekadašnjeg Sovjetskog saveza, ere vladavine Vladimira Putina i patriotska interpretacija uzroka rata u Ukrajini. “Poslije tenkova, artiljerije, raketa i dronova, Moskva u svoj arsenal uključuje jezik, kulturu i istoriju. Udžbenik za učenike 11. razreda (17 godina) ukida granice između obrazovanja i propagande i pokriva period od Drugog svjetskog rata do danas. Sva poglavlja koja se tiču posljednje tri decenije prošlog vijeka i početka ovog su preispitana i nanovo pisana. Posljednje poglavlje nazvano je: Rusija danas - specijalna vojna operacija”, piše Boško i objašnjava da taj udžbenik, osim što pravda aneksiju Krima, opisuje Ukrajinu kao “vještačku državu” pozivajući se na Putinove riječi da je “Rusija zaista opljačkana kada je Ukrajina stekla nezavisnost 1991”.
I ima samo jedan cilj - cijelom svijetu, uključujući i rusku javnost, plasirati kako je Rusija žrtva, a ne agresor, Rusija je - po tom tumačenju - pokušavala izbjeći rat, ali ga je Zapad pokrenuo zbog “neonacističke Ukrajine”. Jasno je da je po istom tumačenju “Rusija zemlja heroja”. Udžbenik ima i posebno upozorenje za ruske školarce: trebaju se kloniti online Ukrajine jer “svjetska industrija proizvodnje lažnih videoklipova i fotografija radi non-stop”. A zauzvrat Putin i njegovi ministri - među njima i vojni - obećavaju nove udžbenike “čim pobijede”.
Bez mnogo polemiziranja sa friziranim historijama, hoću zapravo reći koliko se danas, u vrijeme kada su nam - kako rekosmo - sve informacije bukvalno nadohvat mobitela, ogoljuje tužna istina da nam je do stvarnih podataka teže nego ikad doći. Zbog poplave lažnih vijesti i - bojim se još opasnije - pomame za vlastitim istinama. Mediji, iako i sami koristimo društvene mreže, zapravo najviše mogu pomoći u razotkrivanju lažnjaka. Oprostite mi na iskrenosti, ali civilni novinari nemaju odgovornost za svoje objave, o agitpropskim kabinetima neću ni da govorim - političarima je najvažniji sport zaobilaženje istine, pa mediji nose, doima se, još teži zadatak.
Oslobođenje je prošle godine proslavilo svojih 80 godina. Spremajući naše specijalno izdanje, skupa s kolegama sam prelistavala bogatu arhivu. Obratite pažnju: prvi broj našeg lista štampan je u selu Donja Trnova, nadomak Bijeljine, 30. augusta 1943. godine. U Evropi bjesni rat, a naš drug Raif Dizdarević, nekadašnji predsjednik Predsjedništva bivše nam zajedničke države, u to doba kao partizanski kurir nosi prvi broj našeg lista u Jajce, u Štab Vrhovne komande Narodnooslobodilačke vojske, gdje se priprema Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Ispričao mi je kako je od Ilidže, nadomak Sarajeva, preko Travnika i Donjeg Vakufa, prošao sve slobodnom teritorijom, a jednu dionicu nije pješačio, već se vozio vozom. Iako su do kraja 1943. izašla ukupno četiri broja Oslobođenja, još su u januaru 1944. godine partizani čuvali i čitali taj prvi broj. Odmah ću vam reći zašto je tako: nije ni Oslobođenje bilo pošteđeno saopštenja štabova i timova za podizanje morala, ali je od svog prvog broja imalo i ono što medijima i danas garantira respekt i kredibilitet - autore.
Već od svojih najranijih dana, uprkos nezamislivim uvjetima, tadašnji glavni i odgovorni urednik Rodoljub Čolaković ispisuje i potpisuje tekstove koje i argumentira. I nije on jedini, iako je - kažu svjedoci - njegov prvi ofis bio u kaci, smještenoj u rupi nadomak potoka, nedaleko od kuće u kojoj je odštampan prvi broj Oslobođenja. U našoj novini - već od tih prvih brojeva iz 1943. - mogu se naći tekstovi Avde Hume, Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, u Oslobođenju, naime, predsjednik ZAVNOBiH-a dr. Vojislav Kecmanović piše o odlukama praktično prvog bosanskohercegovačkog parlamenta. I ne samo on - pišu i Đuro Pucar, Milan Gavrić, Hasan Brkić, pukovnik Sulejman Filipović. Pišu, analiziraju, iznose stavove i brane ih. Ponosni angažirani intelektualci kakvih ni danas nema mnogo.
Velika povelja naroda BiH
Jedan od primjera na kojima volim istrajavati je svakako tekst Rodoljuba Čolakovića o Velikoj povelji naroda Bosne i Hercegovine, usvojenoj na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, koja je praktično preteča Deklaraciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Usvojena pet godina prije! Usuđujem se ustvrditi - podjednako aktualna i danas, koja pravo zbora i dogovora, pravo glasa, ravnopravnost svih naroda i narodnosti, Srba, Hrvata, Muslimana, jednako kao i ostalih građana Bosne i Hercegovine, ravnopravnost muškaraca i žena proglašava najvažnijim rezultatima antifašističke borbe za slobodu. Nova demokratija, o kojoj piše Čolaković, sredstvo je u rukama naroda da sebi obezbijedi materijalno blagostanje, da podigne svoj kulturni nivo i da sačuva zdravlje. Jednom riječju - da pomoću nje obezbijedi sebi život dostojan čovjeka (Oslobođenje, broj 8). Zar ne vapimo i sada za istim ciljevima?
Da, Oslobođenje je u bivšoj Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, jednako kao i vodeći listovi u drugim republikama, bilo (jedno)partijsko glasilo, potom glasilo Saveza socijalističkog naroda RBiH, i dosljedno je insistiralo na principima svoje uređivačke politike, onim o kojima je i pisao Čolaković kada je promovirao novu demokraciju. Ostajući odano antifašizmu utkanom u svoje korijene, Oslobođenje je insistiralo na stranicama posvećenim kulturi i nauci, životu dostojnom čovjeka i profesiji koja je zagovarala objektivnost, provjeru, traganje za informacijom više, ali i njegovalo kritičko mišljenje zahvaljujući kome je i ratne devedesete dočekalo s redakcijom koja je problemima gledala u oči.
Pišući o tom periodu, naš kolega Daniel Omeragić - u specijalnom izdanju koje sam pominjala - prisjetio se posljednjeg rata u tekstu “Oslobođenju se naklonio i Biden”. Pišući o prvim barikadama, onim martovskim iz 1992, ja ih imam običaj zvati generalnom probom za rat, i hiljadama Sarajlija koji su goluruki krenuli na barikade, šaljući jasnu, antiratnu poruku, on podvlači još i tadašnji angažman protiv svih vrsta podjela. Oslobođenje je, zajedno sa Yutelom Gorana Milića, RTV Sarajevo i njegovim gradskim programom SA3 i Večernjim novinama pratilo iz trena u tren dramatična dešavanja u glavnom gradu BiH. Tu je primjetna i iznimno važna uloga medija, što se da iščitati iz teksta tadašnje zamjenice glavnog i odgovornog urednika Oslobođenja Gordane Knežević pod naslovom “Goran protiv katastrofičara”, objavljenog 5. marta 1992. “...Ako je u prvoj sarajevskoj noći u blokadi pobjednik bio nenaoružani narod, onda je pobjednik druge sarajevske noći strave i užasa bio nenaoružani Yutel. Trenutak u kome je Goran Milić uspostavio direktnu telefonsku liniju sa Alijom Izetbegovićem i Radovanom Karadžićem - a zatim i njihov javni dijalog bio je trenutak preokreta. On je od vlasnika naših sudbina u jednom profesionalno savršenom i ljudski dirljivom novinarskom podvigu iznudio dogovor, iznudio sastanak, koji je zaustavio brojne ruke na obaračima...”, piše Goga. No, istoga dana, našeg novinara šalju na teren - reporterska ekipa čiji je član posjećuje mjesne zajednice Kobilja Glava, Vratnik I, Vasin Han, Hreša i Sokolovići. Na terenu je bilo sasvim drugačije od onog što je te večeri Izetbegović govorio. Vrativši se u redakciju, napisali su:
“...Ubistvo 17-godišnjeg Kenana Demirovića, koje još nije rasvijetljeno, uz laži što su se proširile u toku prethodne večeri da se četnici spremaju da dođu na Kobilju Glavu, doveli su do dramatične situacije u ovom dijelu grada. Mještani su, po riječima Safeta Vuka, predsjednika Mjesnog odbora SDA, ionako bili revoltirani što radnici MUP-a BiH nisu jednako brzo izašli na uviđaj poslije stradanja Demirovića kao što su to učinili kada se dogodila tragedija na srpskoj svadbi...”
Safet Vuk nam je rekao i da se Kobiljom Glavom pronijela vijest da se spremaju dvije hiljade četnika iz pravca okolnih srpskih sela. U reportaži o neprospavanim sarajevskim noćima objavljenoj kurzivnim pismom pod naslovom “Sele Srbi, sele Muslimani...” zabilježili smo i ove njegove riječi:
“To je još više dolilo ulje na vatru i muškarci su počeli da izlaze iz svojih kuća. Odmah smo izdali striktno naređenje da nijedan metak ne smije biti ispaljen ako direktno nisu ugroženi naši životi. Srećom, tako je i bilo, a pogotovo nakon objavljene informacije o dogovoru Alije Izetbegovića i Radovana Karadžića sa generalom Kukanjcem. Međutim, narod Kobilje Glave do zore je ostao u pripravnosti zbog potpune sigurnosti. Mi očekujemo od Srba da dođu kod nas za Bajram, da ih ponudimo baklavama, te da nam se izvine za smrt Demirovića.”
Na svom profesionalnom vrhuncu Oslobođenje je dočekalo rat. Poslovni neboderi Oslobođenja među prvima su se našli na udaru Vojske RS-a. Na prvoj strani Oslobođenja 29. augusta 1992. objavljena je vijest o rušenju prvog nebodera, drugi je srušen dvije sedmice kasnije. Redakcija je radila i za svoj angažman u nemogućim uvjetima nagrađena je najvećim svjetskim priznanjima. Oslobođenje je u izboru londonske TV mreže Granada i BBC-a proglašeno listom godine u svijetu u 1992. za najviša novinarska dostignuća. Nagradu je u Londonu primio Kemal Kurspahić, kojeg je američki časopis World Press Review 1993. proglasio urednikom godine u svijetu.
U obrazloženju je istaknuta hrabrost novinara Oslobođenja “dok je rat bjesnio oko njih i nakon što je njihova zgrada srušena, te nije ostalo ništa što podsjeća na normalan život, a oni nastavili da izdaju svoj list svaki dan”. Osim toga, navedeno je, “Oslobođenje predstavlja upravo ono što srpski ekstremisti pokušavaju uništiti etničkim čišćenjem: multietničku, multireligijsku i multikulturnu zajednicu koja mora funkcionisati i u miru. Oslobođenje je ubjedljiv dokaz takvog ideala i po svom nacionalnom sastavu”.
Ovo nije nezapaženo prošlo ni kod tadašnjeg angažovanog američkog senatora Joea Bidena, koji je 9. aprila 1993. posjetio razrušeno zdanje Oslobođenja u Nedžarićima, u pratnji glavnog i odgovornog urednika Kemala Kurspahića i odao priznanje dežurnoj ekipi multietničkog sastava i čitavom listu za zajednički rad na prvoj liniji i pronošenje istine o ratu u BiH.
Opasni ljudi
Na ovu posjetu čitaoce Oslobođenja je u danima kada je Biden izabran za predsjednika SAD-a i podršku koju smo u ratu dobili od njega podsjetio naš kolega Slobodan Stajić, urednik i član ratnog DESK-a, a za svoj rođendan Oslobođenje je prošle godine prvi puta dodijelilo nagradu koja nosi ime Kemala Kurspahića. Prvonagrađeni, akademik Nerzuk Ćurak konkurirao je s tekstom “Opasni ljudi”.
Riječ je o moćnicima, domaćim, opasnim ljudima kojima je lični interes ispred javnog, onog narodnog o kome je govorio Čolaković, koji ne prežu da raspiruju strahove i mržnju spram drugog i drugačijeg ne osvrćući se na posljedice. Opasni ljudi nisu samo naša specijalnost, ima ih i sve više, oni pokreću ratove koje potom zovu specijalnim vojnim akcijama, tražeći opravdanja za smrt i razaranje. Kojima se onda hvale po društvenim mrežama i koje u zvijezde ukivaju raznorazne službe i kabineti.
Zato su kritički mediji, oni koji njeguju visoke profesionalne standarde, traženi i cijenjeni diljem planete. Zato su novinari i urednici koji se zalažu za dijalog, razmjenu mišljenja, poštovanje drugih i drugačijih, koji se ne libe argumentiranog zalaganja za bolji svijet, profesionalci čiji je angažman sve potrebniji. I zato sam iznimno ponosna na našu kuću koja u svojih osam decenija istrajava na antifašizmu, demokraciji, napretku i sretnijoj Bosni i Hercegovini.
