Mag iz Kremlja - Ušao je u Putinovu glavu
Vladislav Surkov, alias Vadim Baranov, glavni je lik ‘dokumentarnog romana’ “Mag iz Kremlja”. Autor je Giuliano da Empoli, ex spin doktor Mattea Renzija (1975), nekadašnjeg demokratskog premijera Italije. Ovaj književni žanr je nazvan i politička fikcija: likovi su autentični, svi opisani događaji su se dogodili, a konverzacije su improvizirane.
Renzi je među onima kojima je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin (1952) ponudio ‘novi posao’, a jedan od rijetkih koji je odbio, za razliku od Schrődera. U knjizi stoji: “Onaj koji sjedi u Kremlju vlasnik je vremena” i “Ruska politika je ruski rulet”, uz objašnjenje: “Ako se ne baviš politikom, ona se pozabavi tobom.” “Mag iz Kremlja” klinička je analiza umijeća autoritarnog vladanja, uspona i održavanja na vlasti Vladimira Putina, koji se u knjizi zove Car. Autor je ušao u Putinovu glavu. Ne znam ima li išta aktualnije u ovom trenutku na Zemlji.
Mobiliziranje Rusije
Neposredno nakon završetka Olimpijskih igara u Pekingu i uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj, Putin je lansirao “specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini. Ostatak svijeta to zove rat. “Dobiti Nobelovu nagradu za mir me ne zanima. Zanima me pobijediti separatiste i prijetnju koju predstavljaju za integritet Ruske Federacije.”
Vladislav Surkov (1964) je Putinov spin doktor. To su oni koji stvaraju imidž, savjetnici za komunikacije i politički marketing. Njihov je posao utjecati na javno mnijenje i upravljati tehnikama komunikacije. Naziv ima negativnu konotaciju, zbog strategije storytellinga, što bih prevela “pričanje priča” – ako nismo skloni sofisticiranju. Spin znači uvrtati, a u prenesenom smislu i vēsti (priču). Preteča prljavog posla zavodljivog naziva je Joseph Goebbels, koji je za račun Hitlera i nacističkog totalitarnog režima smislio propagandu nesagledivih razmjera.
Dvojica najpoznatijih spin doktora su Baby Genius imena Karl Rove, savjetnik G. W. Busha, i Alaister Campbell, savjetnik Tonyja Blaira: autori su “marketinga” rata u Iraku. Posljednje dvije decenije internet i neposredan pristup medijima dali su novi obol ovom nečistom zanatu.
Francuski Le Figaro je prije desetak godina zabilježio da je Surkov “ideološki šef režima, virtualni zamjenik premijera Putina: diktirao je informacije TV kanalima, prezirući političke stranke koje su bile njegov proizvod, stvarao i uništavao reputacije”. Njegova “istina”, punjena mistifikacijama, izmišljotinama, nalik na orwelovski svijet, mobilizirala je Rusiju. Njegov etalon mjere je vrlo elastičan odnos prema stvarnosti: alternativna realnost, strpljivo tkana dispozitivima cenzure i indoktrinacije svih godina njegove službe Caru, kako se Putin zove u knjizi.
Giuliano da Empoli (1973) predsjednik je milanskog think tanka Volta i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Parisu. Knjigu “Mag iz Kremlja” je napisao prije deset mjeseci, a izašla je 14. aprila 2022. Surkov, nepoznat široj publici, odmah je nazvan ‘crveni kardinal’, ruski Machiavelli ili Putinov Rasputin. Diplomatskim rječnikom: Putinova siva eminencija.
Sada je bjelodano da je Surkov bio jedan od centralnih likova sveukupne ruske moći, od raspada SSSR-a do proljeća 2021. – kad je odjednom nestao sa scene. Povodom ‘epizode udaljavanja’ Surkov je za Financial Times izjavio da ga je “naučila istinskom značenju riječi vedrina”. I da nema ništa smislenije nego voditi kćerku u školu.
Rodio se kao Aslambek Dudaev, a nakon razvoda majka Zinaida Antonovna povela je sina sa sobom, i odatle novo prezime Surkov. Njegovo vješto skrivano čečensko porijeklo, svaštarstvo: dvije godine je studirao metalurgiju, prešao na Akademiju dramskih umjetnosti i proučavao Stanislavskog, poslije se usredsredio na TV; nepripadanje Putinovom “sanktpetersburškom klanu”, i prošlost, kad je bio bliski suradnik Mikhaila Khodorkovskog (izvori navode da mu je bio body guard) mogli su mu odmoći – ali nisu. Isticao se u Putinovom ‘monolitnom’ okruženju KGB-ovaca, biznismena i oligarha. Na zidovima njegovog ureda bile su slike Johna Lenona, Che Guevare i američkog rappera Tupaca Shakura. Pisao je tekstove za rock skupinu Agata Kristi i 2014. pod pseudonimom Natan Dubovitsky objavio zloslutan roman - “gansta-fikciju” naslova “Blizu nule”, u kojem sve podsjeća na Ukrajinu danas.
Surkov je, kao pravi student avangardnog teatra “teatralizirao mentalni univerzum svojih sugrađana” i stvorio svoju vlastitu realnost u službi Cara. Novinari ga opisuju kao čudnovatu mješavinu Stevea Bannona, bivšeg ozloglašenog savjetnika Donalda Trumpa i Rowana Atkinsona - Mr. Beana dječačkog lica. Prema nepotvrđenim informacijama od 12. aprila, tik uoči izlaska knjige, Surkov je u kućnom pritvoru, u okviru istrage koja najviše podsjeća na Staljinove čistke. Ne znam je li neočekivano: godinama je glavni Putinov ideolog prolazio ispod svih radara. I svih godina kao mantru ponavljao: “Putin je čovjek kojeg su sudbina i Bog poslali Rusiji.”
U vrijeme Jeljcina, Vladimir Vladimirovič je bio peti premijer imenovan u dvije godine i prema mjerenjima javnog mnijenja imao je 3% blagonaklonih glasača.
Odmah nakon Putinovog dolaska u Kremlj Surkov je zadužen za komunikaciju i parlamentarnu strategiju. Uspostavio je praksu koncepta “dirigovane demokracije” i koordinirao, kao da upravlja lutkama na koncu, ponašanje sedam političkih formacija iz cijelog političkog spektra Rusije. Intonirao je intenzitet opozicije Komunističke partije, organizirao lažne nacionalističke manifestacije i lažne peticije podrške predsjedniku. Za nezadovoljstvo starijih građana pobrinuo se formiranjem Stranke penzionera. Da bi elita prozapadnih poduzetnika osjećala da ima svoj dio kolača, uspostavio je Pravednu stvar – organizaciju liberalnog profila da bude protuteža predsjednikovoj stranci Ujedinjena Rusija.
Nakon narandžaste revolucije 2004. na Trgu Maidan u Kijevu, koja je srušila prorusku vladu, uspostavio je omladinski pokret Naši, ultranacionalističkog i proputinovskog profila. Cilj je bio preusmjeriti revolucionarnu energiju protiv drugog neprijatelja: Zapada i njegovih dekadentnih vrijednosti. A budući da se sve ponovilo 2014, kao reakciju na Trg Maidan, Surkov je organizirao “ruski Maidan” i regrutovao sve koji su bili sposobni zaokupirati misli ruske mladeži, od bikersa (poput onih motorista Noćnih vukova, koje smo nedavno vidjeli u Banjaluci), neofašista, do rock skupina, anarhista, komunista i vjerskih fanatika.
Stručnjak za spin doktore Rafaël Llorca Surkova je nazvao ‘živopisnim redateljem Kremlja’: “Da bi izgradio jak sustav, Surkov je shvatio da monopol vlasti više nije dovoljan: dodao je subverziju. Je li potrebna revolucija, ako su ti elementi ugrađeni u sustav vlasti? Cilj nije inkorporirati ih, nego posijati sumnju: šta je istina i tačno, a šta je laž? Ko je tu opozicija, a ko nije ? Hannah Arendt je o totalitarističkoj propagandi pisala: konfuzija iscrpi kapacitet za reakciju i obeshrabri želju za opozicijom.” A ako to nije dovoljno, dodajem citat diplomate i velikog ruskog pjesnika Fiodora Tiutcheva: “Umom se Rusiju ne može razumjeti. Može se samo vjerovati u nju. Istine se ne analiziraju, ne odvaguju se, ne preispituju se, jer proizlaze iz čina vjerovanja u vrhovnu vrijednost.”
Na jednom mjestu Putin poziva na odgovornost Surkova zbog procenata koji pokazuju njegovu popularnost: imao je više od 12% od drugog na listi. Bio je ljut, jer je procijenio da bi ga ‘dedica Staljin’ u datom trenutku iz prve pobijedio na izborima. “Misliš da je Staljin popularan uprkos masakrā. Griješite: Staljin je popularan zbog masakrā i gulaga. Jer je znao kako tretirati lopove i izdajice.” Dao je Surkovu šlagvort: “Kad su sovjetski vozovi imali par nesreća, Staljin je strijeljao direktora željeznica zbog sabotaže. Kad je nestalo mesa, Staljin je uhapsio Tchernova, narodnog komesara za poljoprivredu, koji je, kao omađijan, na sudu priznao da je on pobio hiljade krava i svinja da bi destabilizirao režim i napravio pobunu. Kad je bila nestašica jaja, uhapsio je Zelenskog, komesara za planiranje, koji je priznao da je postavio eksere i zdrobljeno staklo u rezerve putera i da je uništio 50 kamiona jaja. Narod je odahnuo: sve je bilo jasno. Sabotaža je puno uvjerljivije objašnjenje od neučinkovitosti. Krivac mora biti kažnjen, neko je platio i red je ponovno uspostavljen.” I nakon pauze dodao bezličnim tonom: “Dao sam nalog da se u zoru uhapsi tvoj drug Khodorkovsky. Poslao sam i kamere, cijeli svijet mora znati da niko nije iznad svetog bijesa ruskog naroda.” Na jednom mjestu lik romana kaže: “U nekoj civiliziranoj zemlji izbio bi građanski rat, ali kod nas nema građana, dakle bio bi rat sluga. To nije gore od građanskog rata, samo je malo odvratnije i malo bjednije.” Surkov je onda izumio “fake demokraciju”. Ali: “Vlast je kao sunce, ne možeš je gledati u lice. Naročito ne u Rusiji.”
Surkov o Khodorkovskom kaže: “Jako se razlikovao od švicarskog računovođe. Kapital kojeg je stekao u godinama raspada SSSR-a investirao je u sve i svašta. Uvozio je računare, prodavao suvenire, otvorio je fabriku jeansa. Jednom je opisao kako je počeo sticati milijune: naletio je na skladište boca konjaka. Po 50 dolara ih nije uspio prodati. Kad je objavio cijenu od 500 dolara po boci, ljudi su ih kupovali k’o mameni.”
Ako Surkov nije znao, Putin jeste: Khodorkovsky je 1995. naftne koncesije platio 300 milijuna dolara, a dvije godine kasnije su na tržištu vrijedile devet milijardi. Zato oligarhe nije gledao dobronamjernim očima: “Drže predavanja o moralu i poštivanju zakona. Finansiraju naše protivnike, jer smo mi ‘brutalni i neodgojeni’. Traže odjednom da se poštiva zakon. Vratićemo bogatstva Rusije i stavićemo ih u službu interesa naroda i zemlje, a ne nekoliko gangstera sa vilama na Costa del Sol.” Tako je započeo Putinov rat sa oligarsima. Šest tjedana pred izbore, hapšenje Khodorovskog postalo je manifest protiv izborne kampanje. Mag je imao strategiju: “Svrgavanje slavnog bogataša utjeha je za mediokritete. Narod je najkrvoločniji diktator.”
Kad je na tim prvim izborima Car doživio trijumf, sutradan je na televiziji ispričao da cijelu noć nije spavao, ali ne zbog izbora, u čiji rezultat nije ni najmanje sumnjao i nije gledao TV, nego jer je njegova kujica Koni dobijala prve mlade. To je onaj isti labrador koji je kasnije prigodom jednog protokolarnog susreta izbacio Angelu Merkel iz njenih cipela “iz samoposluge”: panično se bojala pasa, a Car je to naravno – znao. Koni je skraćeno od Condoleezza Rice – ex državna tajnica SAD-a.
Khodorkovsky je ostao deset godina u zatvoru na granici između Siberije i Kine. Putin ga je pomilovao 2013. i živi u Londonu.
Trgovac i televizijski mag Boris Berezovsky (1946-2013), koji je Putina upoznao sa Surkovim, završio je u izgnanstvu u Velikoj Britaniji, bez novca, pronađen je “obješen za svoju najdražu kašmirsku ešarpu”: “Život je smrtonosna bolest” – bio je komentar. Roman Abramovitch, čiji je bogatstvo Forbes procijenio na preko 15 milijardi dolara, vlasnik nogometnog kluba Chelsea, postao posrednik u pregovorima između Ukrajine i Rusije, kako prenosi Wall Street Journal, bio je žrtva trovanja, što je kako znamo – jedna od ruskih tradicija. Da nesretnog Aleksandra Litvinenka ne spominjem.
”Između naslovnice Forbesa i zatvora samo je jedan korak, ako Car tako odluči.” Poruka glasi: “Novac ne štiti ni od čega.” “Na Zapadu je to nezamislivo, novac je apsolutni tabu, nedodirljivi vrhunac svega. Političar u zatvor da, a milijarder – nikada. Zabavno je da Zapad ruske milijardere naziva oligarsima, a istinski oligarsi postoje samo na Zapadu. Tamo su milijarderi iznad svih zakona i naroda, kupuju ljude na vlasti i pišu zakone u njihovo ime. U Rusiji su milijarderi slobodni trošiti novac, ali ne vršiti pritisak na političku vlast. Volja ruskog naroda - i Cara koji je njegova inkarnacija - prevazilazi svaki privatni interes.”
Da Empoli procjenjuje: “Zapad nije razumio da se ruska propaganda ne sastoji samo u podržavanju svega što joj ide u prilog - proruske retorike i nacionalističke opcije. Poremećaj izaziva to što ona podržava i najradikalnije ideološke neprijatelje.” “Surkov je zato ohrabrivao i aktivnosti Black Powera i pobornike arijevske supremacije, skeanheadse, članove gay skupina i neo-naciste, kolapsologe i klimatoskeptične, antispeciste i lovce.”
Da Empoli pretenduje da niko kao Surkov nema sposobnost nanjušiti slabost protivnika. Shvatio je da se Zapad više ne zanima za politiku. Da bi privukao njihovu pozornost, trebalo je govoriti o svemu osim o politici. Pošto se ni Rusi više nisu zanimali za politiku, njima je namijenio mitologiju. 2013. je učestvovao u stvaranju Internet Research Agency, propagandnog organa u Sankt Petersburgu, čiji je glavni cilj voditi influenserske operacije – kao što sama riječ kaže – nove vrste.
A Putin na jednom mjestu kaže: “Više niko ne vjeruje u reklame, činjenice su jedina reklama koja nas zanima.”
Agencija je dobila nadimak Troll Tvornica. U žargonu interneta troll je osoba ili ponašanje koje generira polemiku ili provocira konfliktnu debatu. Trollirati znači na umjetan način stvoriti kontroverze koje izazivaju pozornost na uštrb uobičajenog uravnoteženog komuniciranja. Agencija zapošljava nekoliko stotina depolitiziranih mladih ljudi, djevojčuraka koje daju savjete o ljepoti, ljubitelja video igrica i astrologije, koji svi imaju isti cilj: na društvenim mrežama u obliku postova i komentara stvoriti sadržaj za promoviranje propagande Kremlja, a uvijek u vezi sa aktualnostima: produbiti teorije QA političke konspiracije, koja je razvila u politički pokret, a ima korijene u američkoj ultra desnoj sferi, predstaviti francusko prisustvo na afričkom kontinentu u najgorem svjetlu, umiješati se u američke izbore stvarajući nekoliko stotina FB stranica bombastičnih naziva, kao United Muslims of America, LGBT United, Woke Black, ili Veterans Come First.
Glavni lik knjige, u razgovoru sa kolegom sa Zapada, kaže: “Vaša vizija svijeta se temelji na želji da izbjegnete nesreće. Da neizvjesnost svedete na minimum. Mi smo shvatili da je kaos naš prijatelj, naša jedina mogućnost.” Llorca navodi da je Surkov “autor asimetrične tehnike internet ratovanja, koju su koristili i Donald Trump i ekstremni desničar pro-Brexit Nigel Farage, i najnoviji u Francuskoj, Eric Zemmour. I postavlja zabrinjavajuće pitanje: A šta ako je izvorna matrica djelovanja svih pobrojanih – ruska ?”
A u ruskom jeziku postoje dvije riječi za istinu. “Jedna istina se odnosi na onu ugrađenu u superiornu i nematerijalnu objektivnost stvari. Drugi pojam je pravda, koji obuhvata ideju istine, nosi leksički i materijalni univerzum legitimnosti, zakona i pravde. Obje riječi imaju svoje mjesto u Rječniku neprevodivih.” Dakle, instrumenti za interpretiranje su vrlo fleksibilni, kao i onaj elastični odnos prema stvarnosti sa zakulisnim “dobrim, starim sovjetskim metodama”. “Rusija nije izgubila hladni rat. Rusi su se samo oslobodili diktature. Mi smo ukinuli Berlinski zid, ne oni – koji su ga srušili. Mi smo raspustili Varšavski pakt i Zapadu pružili ruku u znak mira, ne predaje.” Ali jednog dana, Rusi koji su “živjeli u domovini, probudili su se u samoposluzi”, tako banalno i bez duše.
Surkovu je 2014. zabranjen ulazak u SAD, nakon aneksije Krima. Izjavio je: “Odluku američke administracije doživljavam kao veliko priznanje moje službe za Rusiju. Za mene je to velika čast. Nemam račune u inostranstvu. Jedine stvari koje me zanimaju u SAD-u su Tupac Shakur, Allen Ginsberg i Jackson Polloc. Ne treba mi viza da ih pratim. Ne gubim ništa.”
Putinov cilj
O najnovijem ruskom ratu da Empoli kaže: “Mislim da se Putin preračunao. Namjeravao je srušiti ukrajinski režim i nametnuti svoj. Kad niste dovoljno jaki da nametnete svoj red, jedino rješenje je da nametnete kaos. Imam dojam da će tako biti u vremenu koje dolazi.” Putinov cilj od prvog dana je ispričati priču o svetoj majci Rusiji i narodu koji nikada nije pobijeđen. “Naš cilj nije osvajanje, nego kaos. Cijeli svijet mora znati da je narandžasta revolucija gurnula Ukrajinu u anarhiju. Kad čovjek napravi grešku i ima povjerenje u Zapad, to se završi ovako: ostave te na cjedilu kod prvog problema i ostaneš sam u uništenoj zemlji.”
Kad je Putin sklonio Surkova, ostao je sam. Da Empoli navodi: “Njegov labrador je jedini savjetnik u kojeg ima apsolutno povjerenje. Nakon 22 godine apsolutne vlasti, danas o njemu znamo da u svojoj rezidenciji izvan Moskve ustaje relativno kasno, pliva, prvi se suradnici i ministri stidljivo prikažu uz rub bazena, počinje svoj radni dan oko podne - jedan, i radi cijelu noć. Već u toj organizaciji života se vidi da je njegova samoća – apsolutna.” Američke i britanske obavještajne službe navode da se njegovi savjetnici pribojavaju reći mu istinu – makar jednu od one dvije.
