Leo Pavlović: Slavonijo, srećo moja, jedna, jedina
Diplomac Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku 23-godišnji Leo Pavlović je nova zvijezda arta na aktualnoj sceni u Hrvatskoj. Rodom iz Novske u Slavoniji, snažno i stalno nadahnut je upravo Slavonijom. Sve što radi je maksimalno zanimljivo. Tradiciju slavonskog života, folklor, ornamente, čarobne tonove i boje, sve nijanse predivne slavonske duše oživljava na originalan način u svojim radovima u najrazličitijim umjetničkim postupcima. Ovaj umjetnik pobjednik je ovogodišnjeg 6. izdanja državnog natječaja A4 za studente diplomskog studija umjetničkih akademija Split, Osijek i Zagreb kroz suradnju s diplomcima studija povijesti umjetnosti hrvatskih sveučilišta. Pobijedio je u tandemu s Ljubicom Bilić s Filozofskog fakulteta u Splitu. Odličan i uspješan natječaj A4 ima za cilj povezati najtalentiranije i najmaštovitije diplomce, potaknuti zajednički rad i komunikaciju. Zlatno pravilo za sve buduće likovne kritičare i teoretičare umjetnosti jest da se drže svoje generacije i registriraju stvaralaštvo onih koje najbolje razumiju. To je ovdje jedna od poruka. Vrlo fer nadmetanje. Pobjednika biraju dosadašnji pobjednici i predstavnici organizatora.
Narodne nošnje
Nakon Splita izložba Lea Pavlovića “Ornamentalni kontinuum/Svinje” otvorena je od 18. ovog mjeseca u Rijeci, idućeg mjeseca dolazi u Zagreb. Autor je jako inspirativan i kul sugovornik. Uoči riječkog otvorenja, evo što kaže samo za čitatelje Oslobođenja.
Leo, izlažete dva ciklusa “Ornamenti” i “Svinje”, 40 radova, da provedemo naše čitatelje ljubitelje umjetnosti kroz Vašu izložbu koja potiče veliko zanimanje?
- Mogu se vidjeti radovi u raznim tehnikama, od crteža i grafičkih listova do multimedijskog videa i, na kraju, fotografije. Izloženi su grafički listovi, bakropisi s raznim ornamentalnim motivima. Bavim se ornamentom kao identitetskom odrednicom naroda kroz folklorno, etnološko naslijeđe. Pokušao sam u radu obuhvatiti puno različitih tehnika, načina interpretacije ornamenata koje vidimo po narodnim nošnjama Slavonije, a koje mene inspiriraju.
Inspiriraju Vas najviše slavonske narodne nošnje i običaji, zbog čega?
- Želio sam svoje umjetničko stvaralaštvo povezati sa svojim hobijem, a to su folklor i tradicija kojima se isto intenzivno bavim kao i umjetnošću. Tražio sam u folkloru ono nešto vizualno što mogu povezati sa svojim umjetničkim radom, tako da ih spojim u jedno. To sam pronašao u narodnim nošnjama koje su vizualnio prebogate i same po sebi umjetnička djela. Iz toga izvlačim inspiraciju za vlastito stvaralaštvo koje je samo inspirirano narodnom nošnjom, ali nema potpuni dodir s njom.
To je umjetnička interpretacija, je l’ tako?
- Tako je. Kad crtam nešto što je vezano za ornament, prvo proučim literaturu. Nema je puno, teško se dolazi do literature. Ali kad dođem do nje, onda to temeljito pregledam, proučim i onda stvaram ornament. Rijetko preslikam baš neki motiv narodne nošnje, preslikam ga, ali napravim vlastitu interpretaciju.
Zanima me, kako je sve to počelo, poticaj?
- Poticaj za rad je bilo čisto to da sam u biti ne tako mlad, već tek pri kraju srednje škole zavolio folklor i tada sam ušao u taj svijet.
Igrate u nekom folklornom društvu?
- Da, član sam nekoliko kulturno-umjetničkih društava, KUD-a Šubić iz Novske i okolnih sela i Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Osijek 1862, u kojem provodim veliki dio vremena dok studiram u Osijeku, i tamo intenzivno imam doticaj s tradicijom i ornamentom.
Znači, Vi igrate, pjevate i svirate u svim ovim kulturno-umjetničkim društvima?
- Pa da, folklor, jedno bez drugog ne može, to su sve odrednice da bi kulturno-umjetničko društvo moglo funkcionirati.
Koliko godina ste imali kad ste se pridružili prvom KUD-u?
- Imao sam 17 godina, pridružio sam se u jako neuobičajenoj dobi.
Zašto neuobičajenoj?
- Jer prema praksi folklora ja sam jako kasno došao, obično se počinje dok si još dijete.
I, 17 godina je kasno?
- Za folklor, recimo, jeste malo kasno. Iako, nikad nije kasno, dolaze nama ljudi i stariji, vrhunski pjevači i plesači.
Ovo znači i da volite tamburice, tamburaške pjesme?
- Volim i tamburašku glazbu, volim općenito glazbu koja je inspirirana tradicijom, može biti totalno suvremena, ali da ima taj doticaj s nekom arhaičnom notom našega kraja.
Koja je Vaša najomiljenija pjesma, imate favorita?
- Auu, teško mi je sad to reći, neke favorite...
Pa svi znamo te pjesme napamet, mora da postoji jedna koja Vam je posebno važna, “Šumi, šumi, javore”... pa da čuje zemlja sva kako ljubav bolit zna, možda ta pjesma?
- Ja više volim Najbolje hrvatske tamburaše, Zlatne dukate.
Kažite mi o suradnji sa studenticom Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog faksa u Splitu Ljubicom Bilić, kako je išla ta suradnja, ista ste generacija?
- Mislim da smo ista generacija, nismo puno pričali o takvim stvarima. Htio sam se prijaviti na A4, ali nisam imao osobu koja će mi napisati koncept za izložbu, tog povjesničara umjetnosti. Onda je moj mentor prof. Miran Blažek došao u kontakt s prof. Daliborom Prančevićem iz Splita i onda su nas profesori zapravio spojili, tako je došlo do suradnje.
Je li studentica povijesti umjetnosti iz Splita razumjela što Leo želi reći?
- Iznenađujuće, super je razumjela, kroz moje naputke, fotografije radova, razgovore.
Što ste joj govorili?
- Upravo ovo što sam dosad vama pričao, baš detaljno, čime se bavim, koji su moji hobiji, folklor i posvećenost tradiciji, da sam sve to stapao u svoje poetike.
Izlažete i perfektan ciklus digitalnih fotografija gica. Domaće životinje, kako je napisala studentica povijesti umjetnosti u tekstu za katalog izložbe, koja je othranila cijele generacije Slavonaca. Ciklus “Svinje” se poklopio s dramom u Slavoniji oko afričke svinjske kuge pa je ljudima i zbog toga jako zanimljiv, kad ste počeli raditi ove fotke?
- Imao sam kolegij fotografije kod profesorice Kristine Marić, tražio sam motiv šta fotografirati. Gledao sam šta je najtipičnije, s čime ljudi najčešće nemaju doticaja u današnje vrijeme, a opet da je povezano sa mnom. Onda sam otišao na selo, na imanje tatinog strica i po imanju fotkao razne stvari.
Tri dana u svinjcu
Sve dok nisam došao u svinjac i tamo vidio ove životinje koje su vrhunski umjetnički motiv za fotografiranje, zato što je u tom svinjcu jako izražen kontrast chiaroscuro, svijetlo-tamno, meni jako važan u radu na ovim fotografijama.
Jesu li se životinjice bojale dok ste ih snimali?
- Ne, zapravo kad je netko miran oko njih i one su isto mirne.
Koliko dugo ste radili ovaj ciklus?
- Proveo sam tri dana u svinjcu fotkajući, dok je bilo dnevnog svjetla da ne koristim umjetno, da mi osigura taj sjajan kontrast svijetlo-tamno. Svinje nemaju po sebi taman pigment, nego su svijetloružičaste boje, tako da je ovaj kontrast meni bio udarni. Napravio sam jako puno fotografija, bilo je stvarno teško izdvojiti četiri za seriju.
Vaše izložbe su jako dobro primljene, kažu da je zemlja bez tradicije gluha, slažete li se?
- U razlikama je bogatstvo, ako zaboravimo razlike i postanemo neko globalno selo u koje se stapamo, onda će nestati pojedinac i bit ćemo svi masa koja je jednaka, a to nije zanimljivo nikome.
Danas se mnogo govori o umjetnoj inteligenciji, u tom kontekstu kako vidite budućnost arta?
- Teško je još razmišljati, ovo su sami počeci umjetne inteligencije. Ne može se bježati, koliko god mi govorili o tome, to je stvarnost, i to je sada, i to treba. Ja još nisam otkrio način kako meni može koristiti, ali bi umjetnu inteligenciju svakako trebalo koristiti kao alat.
Što kažu mama i tata u Novskoj, kako gledaju na Vašu odluku da se posvetite umjetnosti?
- Bilo im je čudno zato što nisu imali puno doticaja s time. Dok studiram, upoznali su se s umjetnošću, mojim stvaralaštvom i to jako dobro prihvaćaju. Podržavaju me apsolutno.
