Kroz trnje do New Yorka: Josip Vaništa, nikad do kraja ispričana priča
Josip Vaništa je stvarno nikad do kraja ispričana priča. Najnovija stiže iz Dubrovnika. Izložbom pod nazivom “Retrospektiva/Vaništa” Umjetnička galerija Dubrovnik (ima status muzeja) započinje program obilježavanja 80. obljetnice od osnutka ove značajne kulturne institucije.
Prva ikad priređena samostalna izložba Josipa Vanište u Dubrovniku otvorena je 21. ožujka i ostaje otvorena do 11. svibnja ove godine. Realizaciju izložbe omogućili su Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Dubrovnik.
Dokumenti o Gorgoni
U postavu je 180 djela iz svih faza stvaralaštva tog karizmatičnog umjetnika. Osim djela iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik, za potrebe ovog gala galerijskog showa djela dolaze iz Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Zagreb (nekad Moderna galerija), Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, Galerije umjetnina Split, Muzeja grada Karlovca, Muzeja likovnih umjetnosti Osijek, Muzeja grada Rovinja, Galerije umjetnina Slavonski Brod, Nacionalne i sveučilišne knjižnice Zagreb, Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Zagreb, Zaklade Josip Vaništa, te brojnih privatnih kolekcija.
Posebnost izložbe je, kako se ističe, dosad nikad izlagana izvorna arhivska dokumentacijska građa iz razdoblja zagrebačke avangardne grupe koja od 1959. do 1966. djeluje u Zagrebu pod nazivom Gorgona. Duhovni vođa i pokretač danas kultne Gorgone upravo je Josip Vaništa. Dubrovačka retrospektiva je ultra aktualna. Poklapa se s važnim događajem na svjetskoj umjetničkoj sceni. U iduće tri godine u čuvenom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku dio stalnog postava je posvećen zagrebačkoj art-sceni iz 60-ih godina prošlog stoljeća s fokusom na umjetničku grupu Gorgona. Izloženo je 8 danas antologijskih radova Gorgonaša, među ostalim i Vaništin “Beskonačni štap. U čast Manetu” iz 1961. Taj dio svjetski slavnog muzeja prethodno je bio posvećen umjetničkoj sceni Pariza 60-ih godina.
Autor dubrovačke “Retrospektive/Vaništa” je povjesničar umjetnosti Zdravko Tonković iz Zagreba. Tonković je napisao tri knjige o Vaništi (objavljene 2004, 1993. i 1983), brojne članke, sudjeluje u pripremi umjetnikove knjige crteža 1979, pritom su i prijatelji, druže se dugi niz godina. Autor izložbe Tonković je nedostupan, kažu u muzejskoj press-službi, nesklon je komunikaciji s novinarima. Akcentiraju dio Tonkovićevog teksta u kojem, među ostalim, piše: “Poznavatelj i intelektualac Vaništa stvara sa znanjem, dijeleći sudbinu umjetnika jedne kasne civilizacije. Otuda se provlači njegovim slikarstvom neka imanentna elegičnost – kako to zamjećuje Krleža, a mi prepoznajemo kao benignu i definitivnu metamorfozu melankolije, izdvajajući ga konstantno u suvremenom kontekstu i integrirajući u tijekovima velike povijesti umjetnosti kao povijest duha.”
Za Vaništinu umjetnost poentira da je to “umjetnost zrelih kultura”. “Slikarstvo odlazaka, slutnji, čežnji, evazija, praznih ulica i krajolika, mrtve prirode svedene do samih elementarnih sadržaja”. Tako da... Slikar, grafičar, pisac, sveučilišni profesor, akademik Josip Vaništa (Karlovac, 1924 – Zagreb, 2018. ostaje i dalje jedna od najvećih misterija arta. Diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Marina Tartaglie. Profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta (1951 – 1994), redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) od 1994. godine 1952. prvi put izlaže zajedno s Miljenkom Stančićem u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Sve što je kasnije uslijedilo, danas je legenda. Dobitnik brojnih nagrada i priznanja, među ostalim najveće državne nagrade u području likovnih umjetnosti Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2006) i ugledne Vjesnikove nagrade “Ivan Goran Kovačić” (2002) za “Knjigu zapisa”, jedne vrste autobiografije koju žiri tada naziva “književno čudo”.
Dubrovačka retrospektiva kronološki predstavlja Vaništino putovanje kroz umjetnost dugo fascinantnih gotovo 70 godina. Od najranijih radova u postavu su “Autoportret”, ulje na kartonu iz 1943. dok je Vaništa još bio gimnazijalac u Karlovcu, ali i crtež pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Ima neke simbolike u tome, navodi autor izložbe, da je prvo reproducirano Vaništino djelo preko cijele stranice u katalogu izložbe Akademije likovnih umjetnosti Majski festival, Zagreb 1949. crtež Ivana Gorana Kovačića. Izbor Gorana bio je iskren, zaključuje.
Ova najnovija interpretacija opusa Josipa Vanište uključuje niz zanimljivih konstatacija koje se međusobno nadopunjuju u dinamičnoj slici kompletnog stvaralaštva ovog umjetnika. Opus Vanište je spoj naizgled nespojivog: senzibilan slikarski pristup, vjernost slikarskoj tradiciji, duhovnost i meditativnost upareni s krajnje radikalnim negiranjem slikarske tradicije u vrijeme Gorgone. Dubrovačka retrospektiva kronološki prati umjetnikova djela iz godina prije i nakon djelovanja ove danas slavne avangardne grupe.
Boravak tada 29-godišnjeg slikara u Parizu, živa umjetnost koju ondje vidi i osjeća, egzistencijalizam, Sartre, Camus, francuski filozofi, nihilizam, ništavilo, bačenost u svijet bez horizonta, u širem značenju otpor tada prevladavajućem konformizmu u promišljanju umjetnosti, informiranost o svemu što se događa u svijetu itd. “Vaniština je posebnost sredinom 1960-ih u rehabilitaciji tonalnosti melankolije i otkriću praznine kao antiprostora, posebno u njegovoj ‘gorgonskoj redakciji’”, analizira autor dubrovačke retrospektive.
U Dubrovniku se sada može vidjeti i Slika XII. iz 1964. kada Vaništa dolazi do “nulte točke” slikarstva, tako što je pisaćom mašinom ispisao tekst uputa kako izvesti tzv. sliku. “Bio je to egzistencijalizam doveden do nihilizma i apsurda”, konstatira autor izložbe. Gorgona je bila, ocjenjuje, “osamljeni te u svojem vremenu preuranjeni iskaz buduće ‘nove umjetničke prakse’. Rano je prepoznata u našoj sredini i gotovo je poistovjećena s cijelim Vaništinim opusom.”
Napominje da je ovaj magični umjetnik za života u mnogo prilika objašnjavao ideju Gorgone. Retrospektiva u Dubrovniku je jedinstvena šansa za ponovni susret sa storijom o ovog grupi koja nije bila slikarska, već se bazirala na duhovnoj bliskosti, istoj valnoj dužini, u kojoj je Josip Vaništa spiritus movens i prvi među jednakima. Pa evo da podsjetimo: danas legendarna Gorgona okuplja avangardne umjetnike, slikare, arhitekte, povjesničare umjetnosti. Djeluju u Zagrebu. Među njima su Dimitrije Bašičević Mangelos, Ivan Kožarić, Julije Knifer, Marijan Jevšovar, Đuro Seder. Izdavali su istoimeni anti-časopis koji vodi Vaništa.
Iz njujorške MoMA-e rekli su da su među rijetkim institucijama u svijetu koja posjeduje set od svih 11 časopisa Gorgona od 1961. do 1966. “Mislim da je 11 brojeva časopisa Gorgona koji su izlazili od 1961. do 1966. bio najvažniji od svih aktivnosti”, citira se u katalogu izložbe u Dubrovniku izjava Vanište u jednom od davnih radijskih intervjua. Upitan što je gorgonski duh, odgovara: “Duh u ograničenju. Duh moralne obuzdanosti. Nepristajanje, autoironija, odbijanje, spumnjičavost prema estetskom.”
Zaista ima milijun razloga da se svaki ljubitelj umjetnosti i oni ambiciozni koji to tek žele postati bace zbog Vanište ovih dana do Umjetničke galerije Dubrovnik. Ondje se otkrivaju odgovori na pitanje zašto je dosad o Gorgoni ispisana hrpa tekstova, i zbog čega je baš Vaništa, na glasu kao rodonačelnik konceptualne umjetnosti u svijetu, konkretan dokaz istinitosti teze da je svaki veliki umjetnik u nekoj od faza svog umjetničkog djelovanja konceptualac.
Majstorski crteži
Prema teoretičarima, Gorgona je underground, pretkonceptuala, protokonceptuala. Najava tzv. nove umjetničke prakse u Zagrebu i tadašnjoj Jugoslaviji, promocija nekonvencionalnih oblika umjetnikog izražavanja, odustajanje od materijalizacije umjetničkog djela, afirmacija novog senzibiliteta. Možda otkrijete i zašto bi neka nova Gorgona danas ovdje bila sto posto nemoguća. Umjesto đira do New Yorka kako biste uživo vidjeli fantastičnu gorespomenutu Vaništinu instalaciju “Beskonačan štap. U čast Manetu” (fotelju s pozlaćenim okvirom, cilindrom – kao – slučajno ostavljenim uz štap za šetnju koji s obje strane ima dršku), uživajte u điru po izložbi u Dubrovniku. Iako se ovu instalaciju ondje može vidjeti samo na fotki iz arhiva, to je uzbudljiva šetnja kroz desetljeća umjetnikovih potraga.
U postavu je niz najslavnijih Vaništinih djela. Predivnih, majstorskih crteža, pastela, akvarela, ulja. Među ostalim, izloženi su jedan od najpoetičnijih akvarela “Roosveltov trg zimi” (1978.), te bravurozni portreti Miroslava Krleže u olovci, uključujući i onaj najpoznatiji koji prikazuje slavnog pisca na samrtnoj postelji (1981) Godine 2013. Oslobođenje je u svojem redovitom subotnjem dodatku Pogledi opširno izvijestilo o monumentalnoj retrospektivi Josipa Vanište u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti pod simboličnim nazivom “Ukidanje retrospektive”. Nezaboravno. Vidim Vaništu. Umjetnik i gentleman. S obitelji promatra ceremoniju svečanog otvorenja iz publike. Novinarima poslije priznaje da je pomalo frustriran jer je prihvatio poziv Muzeja suvremene da mu prirede izložbu u momentu tako velikih teškoća u društvu i pravog siromaštva. Među eksponatima na izložbi je crtež praznog tanjura na bijeloj podlozi koji je Vaništa nazvao “2013.”
