Kralj Tvrtko, visoki predstavnik i bijeli muslimani

Taman kad se otme misao da ne može gore, eto nje. I onda shvatimo da nema tih granica, koje sve opasnije iscrtava lider SNSD-a ne bi li zaustavio neminovno suočavanje sa zakonom, a da ih nismo u stanju zasjeniti raskošem domaće gluposti. Elem, veli nama naša gradonačelnica, sva sretna i vesela, kako će spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću, postavljen ispred zgrade državnog Predsjedništva, ostati i blistati zahvaljujući njezinim manipulacijama sa zakonom. I to onako ponosno i samodopadno kako smo već od nje i svikli. Da je, kaže ona, čekala “kojim slučajem” saglasnost Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, ne bi naš Tvrtko ni bio postavljen, ali ona se dosjetila kako će “završiti posao”, pa je od načelnika sarajevske Općine Centar zatražila zauzimanje javne površine za Izložbu o srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Naravno, načelnik o čijem opozivu se valja izjašnjavati u oktobru jedva je dočekao da nešto uradi, pa je izložba postavljena sa samo jednim eksponatom, 25 tona teškim Tvrtkom. S obzirom na to da smo se već uvjerili kako je bista još jedan izgovor za zapjenušanu bošnjačko-srpsku svađu, oni bi kao da nam otcijepe Tvrtka, a mi ga kao ne damo, gradonačelnica će - obećala je - produžavati saglasnost, posve sigurna da će “naš Tvrtko ostati tu zauvijek”, uprkos tamo nekoj članici Komisije za koju je Tvrtko, gluho bilo, srpski kralj. Jer ta Komisija, ta institucija Bosne i Hercegovine, nas ne zanima kad nam se njezine odluke ne dopadaju, nama i našoj gradonačelnici bosanskohercegovačke institucije trebaju i valjaju samo onda kada se uklapaju u domaće vizije, makar one bile stare šest i po stoljeća. Uostalom, i Eiffelov toranj, koji nam je podastrijet kao argument za čitavu ovu zakonsku eskapadu, napravljen je za izložbu 1889. Kad je mogao Pariz tada dobiti najvišu građevinu na svijetu kao izložbeni eksponat, što ne bi Sarajevo dobilo Tvrtkovu bistu kao zadužbinu nesretne Benjamine? A mi ćemo svakako nastaviti da se svađamo oko zakona i biće nam puna usta Bosne (i Hercegovine) kad god oni drugi nađu načina da lokalnim izložbama zaobiđu državne institucije.

Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:

• Generalna proba granične SNSDružbe
• Ima li esdeaovaca u Predsjedništvu i Glavnom odboru?
• Posveta četnicima od 90 sekundi

Benjamina nije sama, građani su uz nju, a i historija je na njezinoj strani, naročito kad je protumači Bakir Izetbegović. Lider SDA se vratio u onu prošlost prije Tvrtka da nas preko Al-Arabiye pouči kako je bosanska crkva bila najsličnija islamu, što smo valjda shvatili tek dolaskom Turaka na Balkan, kada se ona utopila u islam, pa su dobri Bošnjani živjeli u miru i sreći, nisu pojma imali o Srbima i Hrvatima dok se nisu susjedi umiješali, jer je s odlaskom Turaka počeo lov na duše ljudi. Kako tad, tako i dan-danas, veli Bakir da je narod raspoložen da zajedno živi, ali ne daju mu sebični političari. Sebe, doduše, nije spominjao, izuzev u kontekstu nadolazećeg partijskog kongresa: trebalo je da preko Al-Arabiye saznamo da je njemu njegov otac Alija ostavio SDA u nasljeđe! Kongres je, dakle, bespotreban, u zemlji vlada mir, incidenata nema, ekonomija napreduje, jesmo komplikovani - imamo 13 ustava i 13 vlada (koju je tačno zaboravio, ostalo je nejasno), no na svih tih 13 nivoa, kaže Bakir, “moja je stranka pobjednička”. E sad, iako on svoje naslijeđene podanike dobro drži, svi su se udružili protiv njega, borba je mučna i teška jer ove udružene snage su ohrabrene ujedinjenim zapadnim zemljama, koje su ustale protiv njega, reprezenta Bošnjaka muslimana na Balkanu. Stranka koju sam naslijedio od oca, ponavlja Bakir, nije samo najjača, ona je i najutjecajnija, a onih osam godina što ih je proveo u Predsjedništvu BiH bio je napredak u svakom pogledu. Svakoga dana. Taj Zapad, na koji se jada, predvode SAD, a na terenu odluke donosi visoki predstavnik koji ima podršku PIC-a - Vijeća za implementaciju mira - i Evropske unije. Turska jeste u PIC-u i stalno je protiv, pa islamske zemlje trebaju pokazati više brige jer “bijeli muslimani u Evropi zaslužuju veću pažnju islamskog ummeta”, zaslužuju i trebaju zaštitu jakih islamskih zemalja. Bakir dilema nema, Dayton je davno trebalo promijeniti, ali on je zadovoljan i ako se poštuje, nije pesimista mada na Balkanu nikad ne znaš kuda stvari mogu krenuti, uvjeren je, dapače, da se BiH kreće u dobrom smjeru uprkos neodgovornim političarima - to se, naravno, odnosi na Dodika - koji na dnevnoj bazi vrijeđaju predstavnike međunarodne zajednice, a oni mu povlađuju, američki ambasador i visoki predstavnik u prvom redu.

Taj prvi red - i Bakir ponekad pogodi - zaista je svakodnevna Dodikova meta, ali kao što se iz pomenutog intervjua može vidjeti, i ostalih sebičnih političara, kako ih je dosta dobro opisao lider SDA. Mada sumnjam da se u vlastitom opisu prepoznao. No, čak se i s Al-Arabiye vidi koliko Dodikovom licu treba Bakirovo naličje. I koliko obojica kidišu na Christiana Schmidta. Visokom predstavniku predsjednik Republike Srpske obećao je novu uredbu koja će definirati njegovo hapšenje i izbacivanje ako nogom kroči na teritoriju RS-a, koju on bezbeli također smatra nasljeđem. Dodikov najnoviji juriš na Dayton bez teksta je ostavio sve osim već pominjanog američkog ambasadora Michaela Murphyja: “Ovo predstavlja još jedan smišljeni napad Dodika na Dejtonski mirovni sporazum, ustavni poredak BiH i državu BiH. Visoki predstavnik je odgovoran za nadzor provedbe civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji dužnosnike obavezuje na suradnju s njim, a uživa diplomatski status u cijeloj BiH prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima”, precizirano je iz Ambasade SAD-a u BiH, uz podsjećanje kako su Dodikove nepromišljene prijetnje i smiješne tvrdnje o statusu i ovlastima visokog predstavnika neprihvatljive i predstavljaju još jedan korak niz opasan put koji je on izabrao – put izolacije. Dan i po kasnije osudama prijetnji pridružio se i ostatak onog što kolokvijalno zovemo međunarodnom zajednicom ovdje, a sam visoki predstavnik je, uz obećanje da će svakako proputovati RS-om i zadržati se u Banjoj Luci, preporučio Dodiku da “više ne tjera svoje egocentrično ludilo, jer jedina osoba koju zaista dovodi u krizu je on sam”. Ovaj je pak uzvratio novim protestima u Vlasenici i Oštroj Luci, koji imaju za cilj pokazati da “granice postoje”, no za svaki slučaj malo je i reterirao: protjerivanje će biti (jednog dana), sile zasada neće.

U sedmici koja je pred nama trebalo bi da se zna više i o optužnici Tužilaštva BiH podignutoj zbog eklatantnog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, s obzirom na to da je Dodikov advokat ostao i bez posljednjeg odugovlačećeg aduta - zahtjev za izuzećem sutkinje Jasmine Ćosić-Dedović odbijen je na Opštoj sjednici Suda BiH. Optužnica je već jednom vraćena na doradu i sada se očekuje konačna odluka, odnosno njezino potvrđivanje. Kako god proces završi, Dodik je na pravoj adresi: pred Sudom Bosne i Hercegovine, pred kojim i treba da odgovara za svoje postupke. Ma šta on o institucijama BiH mislio i govorio. I ne samo on. Zemlja koja drži do sebe dokazuje se radom svojih institucija i jednakošću svih pred zakonom. U sretnijim državama političari prednjače u insistiranju poštivanja zakona i institucija. A nesretne imaju dodike, bakire, benjamine.