Kosa na pokaz
Kad su se anonimne Iranke pobunile protiv šerijatskog pokrivanja kose izvan kuće, a Charlotte Rampling, Isabelle Huppert, Juliette Binoche, Marillon Cotillard, Isabelle Adjani, Jane Birkin... u znak solidarnosti, javno pred kamerama obznanile da odsijecaju značajan komad svoje - svima je postalo jasno da su vlasi, koje steknemo rođenjem, kao lakat, ili pazuho, gluho bilo, predmet politike par excellence. Ima li išta gore nego naći se na meti neizlječivo poremećenih, nerealiziranih i perverznih političara? Jedni su harali Balkanom 1991-1995 i u Srebrenici poubijali najmanje 8.732 Bošnjaka, da im zatru ljubav i sjeme, da više ne mogu produžavati vrstu. U Iranu na smrt tuku žene koje neće da pokriju kosu. Divljaci nadiru planetom.
Ona i on
Kad smo bili mali često se recitovalo Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al’ ima jedan čuperak plavi, zamisli gde – u mojoj glavi. Ovih su dana, hvala Bogu, kosa i maljavost na ogled u salama Muzeja dekorativnih umjetnosti u Parisu. Muzej se nalazi u epicentru francuskog glavnog grada, u Ulici Rivoli i u neposrednoj blizini pozorišta Comédie Française. Izložba sa 600 eksponata na 1.200 kvadratnih metara predstavlja dvije hiljade godina ljudske povijesti i trajaće do 17. septembra 2023. Početak je u maljavosti, osobini koju čovjek dijeli sa svim sisavcima, naglašava povjesničar Denis Bruna, komesar izložbe.
A uvijek se sjetim kako moja frizerica kaže da je kosa izdržljiva, i da decenijama nakon što istrune tijelo, o njemu svjedoči – pripadajuća kosa. Ako ništa – uzinat svim divljacima koji hoće da njihovo bude prije prirode. Denis Bruna kaže da se zbog maljavosti ljudski rod, uz određenu dozu nelagode, upoređuje sa životinjama, “a pripitomiti, dresirati i ukrotiti dlaku i vlas jedini je način da se umakne beštiji”. Bruna kaže i da je rijetkost da u zapadnim jezicima postoje dva različita izraza za kosu i maljavost – kao u francuskom. Izgleda da još nije čuo za jezike kojima se govori na Balkanu, ali mi smo oduvijek ni na zapadu ni na istoku, pa i kad je dlaka u pitanju.
Izložba ukazuje na distinkcije između ljudskog roda i životinje, između civiliziranog bića i barbara, između muškaraca i žena, i naravno između bogatih i siromašnih. Različitost mōdā postavlja pitanja koja su značajnija i opsežnija nego djeluje na prvi pogled: “vidljivost ili ne dlakā ili kose, i kako je frizura namještena, nositelji su znakova koji upućuju na ženstvenost, muževnost, zanemarenost, zavođenje, rasu, pripadnost, generaciju...” Stavljeni u kontekst epohā, eksponati pokazuju kako su se “društvene funkcije kose, brade i brkova tokom povijesti razvijale, i predstavljale privrženost kodovima i uvjerenjima, a nekada i protest protiv uspostavljenog ili nametnutog reda”.
A žene i muškarci nikada nisu podlijegali istim zabranama. Eva i Adam su predstavljeni: ona kao da su joj noge depilirane, a on sa bradom, mada su iz istog i vremena i prostora. Glatka koža bez malja je pojam ljepote do te mjere da je slavni model-bezgrešna Venera - dala ime britvicama za žene. Navodno žilet Venus čini ‘kožu glatkom poput ispoliranog mramora i u korisnici otkriva boginju’. Izložba podsjeća na tekst reklamnog spota iz 2001. koji kaže “I am your Venus”, ona koju muškarac očekuje – stoji u katalogu izložbe u dijelu posvećenom depilaciji, čiji je autor Pierre-Jean Desemerie. Gospođe su depilaciju obavljale pincetama, britvicama, jednom vrstom vulkanskog kamena... U Atini su palile dlake uz pomoć uljane lampe, a u Rimskom carstvu depilacijskim kremama na bazi arsena. Tržište instrumenata i pomoćnih sredstava se od tada stalno usavršavalo. U XX stoljeću ženske su dlake stavljene pod kontrolu. Katalog izložbe navodi da kad je, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, neko htio ismijati i prezreti, gle čuda, žensko biće, njene su noge predstavljane jednako maljave kao u gorile.
I muški su imali poneki ‘must’. U početku, kako je zabilježila povijest, maljavost je predstavljala sastavni dio muževnosti. “Aristotel je smatrao da je muška maljavost proizvod iste obilne topline koja stvara spermu” - drugim riječima, ćosavi i nisu muškarci. Na izložbi je istaknut elokventan primjer nastajanja i uspostavljanja modnih imperativa: skoro golobradi kralj Louis XIII (1610-1643), sin naročito maljavog kralja Henrija IV, dugo je skrivao svoju različitost. Kad ju je konačno prihvatio lansirao je novu modu glatkog lica. Od tada su dlake nestajale i pokazivale se u skladu sa hirovima vremena.
Ja još ne vjerujem svojim očima: sa aprilskog dvobroja naslovnice muškog časopisa PlayBoy u daljinu pogled baca aktualna francuska državna tajnica za jednakost spolova Marlene Schiappa, naravno – krajnje oskudno odjevena, rusih kosa, raširenih nogu i uredno depilirana. Prvo obnaženo muško na naslovnici Cosmopolitana, časopisa za oba spola, bio je aprila 1972. ultra maljavi Burt Reynolds. (Naknadno je objelodanjeno da je bio gay). Kalendari “Bogova stadiona” i naslovnice na početku novog milenijuma pokazuju potpuno obrijana muška torza. Ukusi se mijenjaju: “Sa puno dlaka je medvjed. Ako ih obrije – feminiziran je”, navodi Bastien Silva, asistent u Muzeju dekorativnih umjetnosti.
Politika u kosi nije novost, niti je imperativ samo u Iranu. Sjećam se kad smo išli u školu i kad su valjda Beatlesi i Zapad isporučili novu modu – dugu kosu. Namćorasti nastavnici su svoju čupali zbog starijih pionira koji nisu htjeli na šišanje. U knjizi “Free” Lea Ypi opisuje približno isto doba - odrastanje u državi Envera Hohxe - kad je pogrešna boja vrpce u kosi šestogodišnje djevojčice mogla cijeloj familiji nanijeti ljagu i potomcima pokvariti ‘biografije’. U kosi su se oduvijek gnijezdile političke poruke.
U vrijeme francuske revolucije članovi Direktorija su se frizurama u obliku pasjih ušiju razlikovali od revolucionara, ošišanih na antički način, a ožalošćene gospođe, koje su izgubile člana familije, nosile su frizure “kao Titus”, kratko pošišanu kosu, znak nezavisnosti i slobode. Od tada je frizura “društveni marker” i ogledalo u kojem se iskazuje identitet, znak dokazivanja poštivanja koda ili želja da se od njega emancipira. To vidimo na svakom koraku naših naseobina, i na TV diljem svijeta: bezmalo svi moderni muškarci su sa strane ošišani do krvi, ili do gole kože, a po sredini tjemena ističu malo grive, kao idoli današnjice: Džeko, Messi, Mbappé... Eklatantan primjer ovako njegovane frizure našao je svoje mjesto i u samom vrhu državnih administracija svijeta: da se prisjetim samo ministra vanjskih poslova prijateljske Mađarske. Ko se ne sjeća pjesme “U razdjeljak te ljubim” – ne može se udubiti u značaj i smisao poruka izbrijanih razdjeljaka koje svakodnevno viđamo što na javi, što na svemogućoj TV.
Gospođe su se morale žestoko boriti da mogu nositi raspuštenu kosu, jer je frizura, ocijenjena kao znak civiliziranosti, s vremenom dobijala na sofisticiranosti “da bi se što jasnije razlikovala od figure prostitutke, sa kosom jednako raspuštenom kao i njen moral”. A što se tiče boje, muški i njihove partnerice ni tu nisu zaslužili jednaku percepciju društva: mada sijeda kosa nije dovoljna da čovjek bude pametan, kod muškaraca je znak mudrosti i zrelosti, a simptom zanemarenosti kod gospođa, koje su s vremenom pokušavale da se prirodnom bojom izbore za pravo na oslobođenje od tereta kodova zavodljivosti. Nisu daleko stigle, jer su danas endemski rijetke one kao argentinska pijanistica, svjetska zvijezda Martha Argerich ili glumica, američka oskarovka Jamie Lee Curtis, koje sijedu kosu ističu kao osobeni šarm i slobodu na koje imaju pravo.
Svjedočili smo gesti gospođā crne rase, koje su prestale ravnavati, ili peglati kosu, što su dugo praktikovale da bi se prilagodile zapadnim uzorima ljepote. U knjizi “Bob Marley i diktatorova kći”, autorica bilježi da je čuveni pjevač sa Jamajke, pripadnik rastafarijanaca koji se ne šišaju i ne raspliću svoje pletenice - čime potvrđuju pripadnost crnoj rasi - kad je 1979. u Los Angelesu prvi put sreo ljubav svog života, studenticu Pascalinu Bongo, kćerku diktatora Gabona, rekao: “Bože, ružna li si.” Bio je fasciniran i razočaran činjenicom da je bogata Afrikanka ispeglala kosu, da bi što više ličila na lokalne kolegice sa sveučilišta UCLA. Pascalina je tada zadnji put izravnala kosu, a to je bio vrlo simboličan pokazatelj koliko su stereotipi žilavi.
Katalog izložbe navodi da su najbolji primjer reakcije koje je izazvala influenserica Alžirka Léna Situations (1997), sa 2,48 milijuna pratitelja, odlukom da pokaže i sačuva svoje prirodne lokne. Nedavno je objavljena i prva knjiga “Ljubav i pravda” feminističke aktivistice iz Obale Slonovače, Laetitije Ky (1996), koja od svoje vlastite kose pravi kapilarne skulpture na željeznoj žici i tako prenosi angažiranu poruku o ulozi crnih gospođa na Zapadu, i reduciranom imidžu kojeg su redovito žrtve. Na TikToku Laetitiju Ky prati preko šest milijuna ljudi. Umjetnica se kao šesnaestogodišnjakinja pridružila pokretu za prirodnu kosu, koji ima za cilj podstaći ljude afričkog porijekla da prihvate i nose svoju prirodnu kosu ‘afričke teksture’. Pokret je nastao u Americi šezdesetih godina. Pravo na svoju specifičnost Afrikanke ističu ne samo odjećom, nego naročito frizurom.
Izložba je prigoda i za predstavljanje velikih frizera: Léonarda Autiera, fetiš frizera Marije Antoinette, sestara Carita - prvih frizerica u Parisu, i nekoliko frizerskih studija. Izloženi su uspješni stilizirani radovi dizajnera Alexandera McQueena i Martina Margiele: kosa je postala nova modna tkanina za izmišljanje najluđih silueta. A ruku na srce, frizerima niko ne može osporiti da su umjetnici, kreatori i psiholozi. I zato su i zaslužili ovakvu izložbu.
Budući da su ‘ekstenzije’ sredstvo koje se koristi za bogaćenje frizure i looka, ekskluzivni eksponati francuskih muzeja poput Versaillesa, Louvrea, Orsaya i onog iz Orléansa ponudili su svoje ‘ekstenzije’ domaćinu izložbe i sastavni su dio ove jedinstvene i neobične priredbe o kosi. Šta kosa predstavlja u mojim očima najbolje je pokazao film “Hair” Miloša Formana, na bazi pozorišnog spektakla koji je nedvojbeno promijenio živote brojnih Amerikanaca i Vijetnamaca, i pokazao da mladi u Tokiju, Berlinu, Sao Paolu, Amsterdamu ili Sidneyu imaju jednake anti-ratne preokupacije. ‘Kosom’ su se protiv opsade i rata borile Sarajlije i 1992.
Koliko puta smo čule da smo skratile kosu da bismo djelovale mlađe, i bile dopadljivije? Šupljoglavi muški u svemu vide direktnu vezu sa samima sobom i osvajačkom planetom. Pariška izložba o kosi i maljavosti ima za cilj razotkriti sve najbolje čuvane tajne o jednom od zajedničkih prirodnih ukrasa oba spola, ali koji je kod onog nazovi slabijeg nekad predmet razdora i nesuglasica, koje nerijetko dovode i do smrti. Namjera je i premostiti jaz između vlasi i dlake i društvene hegemonije izgleda i privida, kroz sva razdoblja ljudske povijesti.
Jer dlaka samo tako izgleda: to je vrlo škakljiva stvar. I očito je neuporedivo mnogo više: razlog je krvavih batina i istovremeno izuzetno razvijene kozmetičke industrije, koja predstavlja neslućenu zaradu: Françoise Bettencourt, vlasnica L’Oréala, utemeljenog 1909. posjeduje 34% slavne firme, što predstavlja 75 milijardi američkih dolara i jedanaesto bogatstvo na svijetu. Autor izložbe je iskoristio pokazati i da je ono, što je bilo prijepor, više nije: spomenuo je i austrijsku pobjednicu Eurosonga iz 2014. Conchitu Wurst, sa velikom bradom, i koja je postala simbol tolerantnosti i ikona pokreta LGBT.
Na otvorenju izložbe 5. aprila glavni kustos je izjavio: “Izložba ispituje veze između konstrukcije pojavnosti i tijela, govori o stavljanju samog sebe na scenu. Ne oblačimo se, ne brijemo se, ne češljamo se, ne puštamo bradu samo za sebe, nego i za druge.” Šaljemo poruku.
Meghan i Emina
Da zaključim ovaj tekst o izložbi o kosi u pariškom Muzeju dekorativnih umjetnosti, potražila sam na netu neki stih o kosi. Google mi je prvo ponudio tekst srbijanske predstavnice na Euroviziji, koja je opjevala kosu Meghan Markle i izazvala senzaciju: ”Odlučila sam se u pjesmi spomenuti Meghan jer novine pišu da ima lijepu kosu. Ma, ima ljepšu kosu i od Kate Middleton, da se ne lažemo. Kate ima lijepe šešire, a Meghan lijepu kosu. I Meghan je prognana, a mi podržavamo prognane ljude”, izjavila je srbijanska pjevačica. Očekivala sam da će mi google u najmanju ruku prvo ponuditi tekst Alekse Šantića i njegove Emine: Vjetar duhnu, rasplete joj one pletenice guste, zamirisa kosa k’o zumbuli plavi, a meni se krenu bururet u glavi… Pjesnik je ove stihove napisao prije malo više od stotinu godina, i zato sam ih citirala, da se podsjetimo da je kosa ponekad predstavljala izvor nepatvorenog ushićenja i neodoljive ljubavne čežnje, a ne samo predmet nesporazuma, dokazivanja, sile i zarade. Kao i obično, sve preko ženske glave.
Mada, Šantić i Emina su eksponenti dva svijeta, među kojima je i prije toliko vremena tinjao sukob. Ni spektakularna zavodljivost njene kose to nije mogla promijeniti, niti ih spojiti. I o tome je izložba.
