Zvukovi tišine
Već je druga godina kako dolazim u grad svog odrastanja u kojem više nema mog oca. Tokom putovanja nisam mislio o toj činjenici gledajući usputna mjesta, gradove i prirodu ove zemlje. Tu i tamo bi prolazili pored mezarluka, katoličkog i pravoslavnog groblja, pored stećaka, i tada bi se moja misao vezala za smrt oca koja se desila 29. septembra 2023. Kao da se juče sve desilo. Napisao sam knjigu u kojoj sam opisivao suočavanje s traumom gubitka oca, onako kako sam mogao i umio u mjesecima nakon njegove smrti. Ta knjiga je kao fotografija koju više ne može napraviti, kao da fotografišeš panoramu s neke planine i znaš da se isti oblaci ne mogu više ponoviti, ni šuma neće biti ista, ni cjelokupna priroda.
Meni je bilo bitno da zabilježim literarno o čemu sam tada razmišljao, ako sebe shvatim kao instrument kroz koji su prolazile razne emocije. Od tuge do radosti, od tišine do euforije, i svega između.
Kada sam predveče, s puta, unosio stvari u stan u Titovoj ulici, i raspremio se, shvatio sam da je nestanak najbližih osoba predstavljen kroz tišinu. Stan je bio tih. Nije bilo zvukova, jer sam navikao kada bih dolazio kući, da začujem mačka Meu-Meua, oca kako hoda stanom i vuče jednu nogu, onu ranjenu, te kako papuča stvara poznat zvuk; očekivao sam čak i da vidim Gretu kako sjedi u fotelji, lijevo od ulaza u dnevnu sobu. To jeste bilo neobično, za trenutak sam poželio cjelovitost koju jedino prošlost može imati. Kao da sam zaboravio na prohujale decenije nakon našeg “malog i omanjeg” rata.
Mati se upravo budila u dnevnoj sobi. Odmarala je i utonula u san. Nije čula kako sam, na ulici ispod, razgovarao s prijateljem koji me dovezao iz Sarajeva.
Zaista je bila čudna ta pomisao o tišini. Ona je pokazatelj ljudi i jednog mačka, onih kojih nema. Kada sam zadobio tu pomisao, nisam osjetio tugu, nego me ta tišina prožela, i onako umornog od puta, smirila.
Ako napišem da me prigrlila ili prihvatila, to bi bilo pretjerivanje, pa sam i ja nju prihvatio, prepustio se.
Na očevom noćnom stoliću sve stoji kao i u vrijeme njegove smrti, jedino sam sada primijetio lupu, koju nisam vidio u istom danu u kojem je otišao u bolnicu da se iz nje ne vrati.
Moja soba koju je on koristio kao dnevni boravak, bila je u istom stanju u kojem sam je ostavio prošle godine. Ušao sam u njegovu spavaću sobu da provjerim jesu li njegove stvari i dalje u vitrini, onako kako sam ih vidio prošle godine.
Nešto me je tjeralo da u takvim sitnicama pronalazim tragove njegovog postojanja. To je bilo nakon što sam tišinu shvatio kao tu “prazninu”, o kojoj pričamo kada pričamo o smrti bliskih osoba.
Htio sam otvoriti ladicu da vidim je li Smith & Wesson džepni nožić i dalje unutra? Nalaze li se na njegovom sječivu žuti tragovi lisičarki koje je rezao pri dnu stabljike, kako bi omogućio novo nicanje gljiva. Nisam to uradio, jer nisam htio da narušavam mir njegove sobe. Uvijek to mogu uraditi naknadno, ili zaboraviti tu želju, okrenuti se drugim stvarima.
Onda sam listao tajmlajne na socijalnim mrežama, pregledao vijesti na portalima. Opirao se da upalim televizor koji visi na zidu taman da ga ležeći gledaš. Upalio i zapeo na površnom dokumentarcu o Davidu Bowieju, ipak sam ga odgledao do kraja, iako je bio dosadan i pun opštih mjesta. Legao sam na krevet da uđem u rutinu i razmišljao o činjenici da je moj otac imao satelitskog provajdera koji je bio pun pinkovske propagande, znajući da je izabrao tog provajdera zbog sportskih kanala. Opet mi se činilo kako je sami zapad Bosne kolonizovan trivijalnim srpskim i hrvatskim TV kanalima, ali to je, nažalost, i politička stvarnost cijele zemlje. Zapuštenost koja nas opet može koštati ljudskih glava.
Sve više sam se prilagođavao svojoj sobi, očevom dnevnom boravku, pored velikog dnevnog na drugom kraju stana, tamo gdje je Gretina soba nekad bila.
Razmišljao sam koliko je naš stan zapravo i literarni prostor mojih knjiga i tekstova, ali on je bio tu, skroz stvaran i postojan.
Navečer, tišina je dobila drugo značenje i izgled. Postala je opet samo tišina jednog stana, ulice i jednog grada. Sasvim obična tišina.