Žrtve žrtava na Kazanima

Bilo je to krajem juna: Slobodanka Macanović je u Mesengeru svog Facebooka zatekla poruku da se javi Institutu za nestale. S iščekivanjem je pozvala poznati broj. I saznala. Konačno, 32 godine kasnije, identificirani su posmrtni ostaci njezinog oca. Tek nekoliko kostiju. Dovoljno da dobije smrtni list. Dovoljno da pokrene postupak za vraćanje stana. Dovoljno da ona i njezina sestra dobiju mjesto na kojem će njihovi roditelji biti opet zajedno, gdje će im odnijeti cvijeće, zapaliti svijeću, isplakati se za njima. Marina i Radoslav Komljenac su, ironijom sudbine, krajem juna, ali 1993. godine, odvedeni iz stana na Bistriku i brutalno ubijeni, a potom bačeni u jamu Kazani. Marina je imala 67, Radoslav 72 godine, Slobodanka jedva onoliko koliko će poslije utrošiti na čekanje njihovih grobova. U potragu za roditeljima je krenula kao pripadnica Armije RBiH, danas je penzionerka, žrtva žrtava, kako kaže ova majka, svekrva, tetka, sestra, kojoj se cijeli svijet srušio tog davnog ratnog juna.

U petak se drhtavim glasom obratila skupu organiziranom povodom sjećanja na žrtve čiju je egzekuciju naredio komandant 10. brdske brigade Armije RBiH Mušan Topalović Caco. “Suočavanje s prošlošću kao preduvjet sigurnije budućnosti” organizirao je UDIK, nevladina udruga za društvena istraživanja i komunikacije, uz zdušnu pomoć Fondacije “Friedrich Ebert” i Pro Peace BiH, istrajavajući na pamćenju civilnih žrtava iz ratova devedesetih i obilježavanju mjesta njihova stradanja na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, potičući sjećanje na žrtve, ali i podsjećajući na zločine počinjene u naše ime, ma koje ono bilo. Kada je o Kazanima riječ, UDIK insistira da su nepravedno zaboravljene žrtve likvidirane na lokacijama Gaj i Grm maline, a u najnovijem izdanju knjige “Kazani, suđenja, (re)ekshumacije, memorijalizacija” sakupljeni su svi do sada potvrđeni podaci o žrtvama, zločin(c)ima, suđenjima, ali i našem odnosu prema njima.

Do sada je identificirano 17 Cacinih žrtava, pouzdano se zna da ih ima više, no koliko tačno - nikada nije utvrđeno. Zapravo, najpouzdanije informacije vezane su za 26. oktobar 1993. godine, kada je Predsjedništvo BiH naredilo akciju obračuna s kriminalom u vlastitim redovima, u kojoj su vojnici pod Topalovićevom komandom i on sam ubili devet specijalaca MUP-a i Vojne policije, a prije nego se Caco predao, stradala su i četvorica pripadnika 10. bbr.

Prethodno je uzeo taoce, civile. Nakon privođenja u Prvi korpus ARBiH, pri pokušaju bijega, Caco je ubijen i sahranjen u NN grob. Istraga njegovih pohoda smrti značila je i ekshumaciju iz Kazana: žrtve su, također u NN humkama, sahranjene na ivičnom dijelu groblja Sv. Josip. Nedaleko od njega. No, 27 vreća s posmrtnim ostacima pronađenim u Kazanima još uvijek je u procesu identifikacije. I oni prepoznati, čiji su dijelovi skeleta vraćeni porodicama, sahranjivani su u tišini. Za razliku od Mušana Topalovića: zapovjednik zločina - što je nepobitno utvrđeno tokom suđenja pripadnicima 10. bbr. koji su bez iznimke tvrdili da su postupali po izričitim naređenjima svog komandanta - 2. decembra 1996. godine ekshumiran je iz NN grobnice, klanjana mu je dženaza, a Sarajlije su mu priredile do tada nezapamćen ispraćaj. Oko 12.000 ljudi prisustvovalo je njegovom ukopu na mezarju Memorijalnog centra na Kovačima.

Caco je i heroj i zločinac, kazao je za Dane nedugo poslije tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Nije dalje objašnjavao, a sarajevske vlasti nisu talasale. Izetbegović je bio i naredbodavac akcije obračuna s kriminalom u vlastitim redovima, ona u Sarajevu vođena je pod kodnim imenom Trebević 2. Da je ljude, mahom nebošnjake, jeo mrak u zoni 10. bbr, svog vrhovnog komandanta i pismima je obavijestio pokojni general Armije RBiH Jovan Divjak, koji je - kad se klupko smrti raspetljalo - vratio čin i posve se posvetio obrazovanju djece ostale bez roditelja. No, podržavao je porodice žrtava i njihovu želju da ukopaju svoje najmilije. Sarajevske vlasti su ih ignorirale, posmrtne ostatke odmah nakon rata preuzela je entitetska Komisija za traženje nestalih RS-a, što je bio savršen alibi. Tek je Svetozar Pudarić, u mandatu potpredsjednika Federacije, odlučio djelovati. Iako i sam žrtva rata i invalid, redovno se peo do nepristupačne litice i polagao cvijeće na Kazanima 26. oktobra. U znak sjećanja na žrtve, inicirao je i spomen-obilježje za koje je iz budžeta potpredsjednika FBiH izdvojio novac kako bi se raspisao konkurs i dobilo idejno rješenje.

Grad Sarajevo je prihvatio prijedlog, sve se dešavalo sporo, ali se kretalo i konkurs je raspisan. Tadašnja gradonačelnica - dovedena kao tužna rezerva nakon neuspjeha imenovanja Bogića Bogićevića - odlučila je suočiti nas s vlastitom bahatošću. Donijela je, pohvalila se, dvije odluke: konkurs se poništava i pravi se spomen-ploča po njezinom arhitektonskom rješenju. Da ne bude zabune, Benjamina Karić je do uleta u gradonačelničku fotelju bila pravnica sa doktoratom na zeničkoj katedri za povijest države i prava. S funkcijom je tituli pridružila i zvanje potpredsjednice SDP-a, produžila prezime za rođena Londrc i populistički se okrenula dijeljenju kolača.

Uz to je napravila selekciju Cacinih žrtava, podvukla crtu na svojoj ploči da se više ne mogu upisivati i odbila bilo kakvu memorijalizaciju koja bi - ne daj bože - upućivala na način stradanja. Ko ne zna, može pustiti mašti na volju - ubio ih grom, stigao ih meteor, možda su i sami odlučili da izginu. Samo da se odmetnuti komandant - a Topalovića je takvim proglasilo Predsjedništvo BiH još 1. jula 1993. - ne pominje.

No, našoj slastičarki nije smetalo da na svoj posao dijeljenja kolača ide u Vijećnicu, gledajući u spomen-ploču koja kolektivno optužuje Srbe za zločine Karadžića, Mladića i kompanije. Važno je da znamo ko nam je palio knjige i još važnije da ne želimo znati ko nam je ubijao sugrađane, ostale s nama u opsjednutom gradu. Dodatni angažman na rebrendiranju historije slastičarka je pokazala odlukom da žrtve dobiju svoj dan za sjećanje - ni slučajno 26. oktobar, previše asocira na Cacu, već 9. novembar. Zato je spomen-ploču i postavila sredinom novembra 2021, a za svoje podvige je i nagrađena: svakoga dana iz Centra, u kojem je nastanjena, ide na posao u Novo Sarajevo, gdje je izabrana za načelnicu Općine.

Gradsko vijeće je ogromnom većinom pristalo na minimiziranje i zataškavanje zločina. Nevladine udruge pak istrajavaju, UDIK je inicirao prijedlog da se postavi spomen-ploča u gradu, jer je prilaz Kazanima ponekad i životno opasan, ali i na mjestu prvobitnog ukopa žrtava na kraju groblja Sv. Josip. Na okupljanju u petak povodom 26. oktobra i sjećanja na Topalovićeve žrtve ove su inicijative dobile podršku. Treba reći i da gost uvodničar Bert Hoppe, njemački novinar i historičar, nije štedio Nijemce govoreći o njihovom iskustvu suočavanja s prošlošću nakon Drugog svjetskog rata, ali i da su učesnici okruglog stola - Erna Mačkić iz Centra za postkonfliktna istraživanja, Adi Škaljić iz Naše stranke i historičar Edin Omerčić - svojim istupima pokazali da za naše društvo ima nade. Da je tako, možda ponajbolje svjedoče riječi Edina Ramulića iz Prijedora, koji je ispričao kako ga je naša slastičarka zvala da mu kao šlag na torti servira kako će u Sarajevu proglasiti Dan bijelih traka. Kazao joj je: Obilježite pošteno Kazane, tako ćemo i mi dobiti argument više za naše zahtjeve vlastima Prijedora!