Zmajevi naši, trn u oku njihov
Zajmio me jedan drevni drug, pa mi se ovih dana, i prije početka Svjetskog fudbalskog prvenstva, navadio svojom upornom pričom o tome da je FIFA najveća multinacionalna kompanija na globusu, da je fudbal odavno prestao biti samo planetarno omiljena zabava, vještina i nadmetanje i postao bjesomučno glamurozan, unosan i neograničen biznis. Nisam, naravno, osporavao to što tvrdi, pogotovo onda kada je sve to oplemenio ciframa o stotinama miliona dolara (eura), koliko će Mundijal koštati, a još više iznosima zarade koju će, prema procjenama, FIFA inkasirati, dakle profitirati na ovoj najvećoj (i od Olimpijade većoj?) sportskoj smotri, sa rekordnih 48, umjesto dosadašnje 32 zemlje učesnice. Razgovori su nam išli u okvirima ovih fakata, s dodatnim, za nas najvažnijim šmekom drugog učešća i naše fudbalske reprezentacije na Mundijalu.
Posebno su susreti nas dvojice i još nekoliko nas, po svjetonazoru i generacijski bliskih i međusobno vezanih, postali nabrušeni i uz rast temperature nestrpljenja i grozničavog iščekivanja, kako se bližio petak, 12. juni, i duel naše sa selekcijom Kanade u Torontu. Optimizma nije falilo, kao ni opreza, ali, nažalost, i sjenčenja i zamućenosti tog raspoloženja, kada je javni prostor - a lagalo bi se kad bi se tvrdilo da je neočekivano - ukaljan primjerima suprotnih onome što je, u dobrom dijelu države, unisona podrška našim fudbalskim zmajevima. Ma koliko to bilo nenametljivo, ali ne i nezapaženo u medijima, isključilo je ravnodušnost i tolerisanje besmislene i iščašene zabrane organizovanja javnog gledanja TV prenosa utakmica naše selekcije, u Kiseljaku i Vitezu recimo.
Umjesto iznenađenosti i zatečenosti onih kojima je ovo čudno, a svakako nerazumljivo i besmisleno, očito im se - da li zbog naivnosti, lakovjernosti ili površnosti - još nisu poslagale kockice mozaika naše opšte klime, bezumnih podjela, isforsiranih razlika i, dakako, žilavog naciopatskog i etnonacionalističkog kontaminiranja aktuelnih prilika. Jer, kad se u infantilnom objašnjenju zvanične zabrane javnog gledanja utakmica kaže da se to čini “iz sigurnosnih razloga”, onda je to mnogo više od samo uvrede naše inteligencije. To je korak dalje - dokaz zatočenosti onih koji za tim posežu u tami i memli zatucanosti, nacionalističkog sljepila, inficiranosti civilizacijski amoralnim prebrojavanjem krvnih zrnaca i, povrh svega, vjerovanja u ispravnost, poželjnost i korist od posjedovanja simptoma te bolesti.
To se bespogovorno, savršeno spontano i ljudski normalno vidjelo u petak naveče, na trgovima i drugim okupljalištima u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Mostaru, Goraždu, Bihaću, Brčkom... Nepregledna masa mahom mladih ljudi, koje niko nije natjerao ili im naredio, ali ni zabranio da - uz obilježja i dresove reprezentacije, državne zastave i druge simbole pripadnosti, odanosti i međusobne vezanosti u radosti i raspoloženju - dođu na ta mjesta, da budu euforični, da u patriotskom zanosu i iskrenom vjerovanju u sportiste koji časno predstavljaju i ujedinjuju ovu zemlju, pokažu da pripadaju ovoj državi, ali i da je ona njihova. I da poruče da ih u vremenu manjka, jer su im oduzeti, ideala i uzora, ta mladost uspijeva pronaći, srčano prihvatiti i iskreno podržati likove onih koji s ponosom, voljom, upornošću i vještinom, beskrajno zračeći patriotskim i moralnim vrijednostima, predstavljaju nasušno potreban i jedva dočekan odušak od mučnih, neizvjesnih, prljavih i onespokojavajućih “vrijednosti”, koje živimo svakodnevno i koje sumornim čine horizonte vremena koje ih čeka.
Kada se to ukrsti sa surovom slikom, u kojoj se nađe neki bolesnik ili više njih da u Doboju sirovo provokativnim grafitom uneredi izlog prodavnice, kao stav prema ovoj zemlji i njenim fudbalerima, onda poseban značaj mora imati izjava generala Jamesa Fowlera, komandanta NATO-štaba u Sarajevu, o “strasti koju imate prema svojoj nogometnoj reprezentaciji” i entuzijazmu koji je “baš kao i nacionalni tim, nepobjediv”. Ona još oporijom, glupljom i odbojnijom čini opskurne pokušaje političko-nacionalnog zagađenja, koje frca iz onih koji se prema državi, u kojoj su rođeni i u kojoj žive, odnose kao prema nečem stranom, nametnutom, neželjenom. I onda slike udruženog prkosa, pjesme, radosti, baklji i oduševljenja navijača naše i reprezentacije Hrvatske - na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, na otvorenom prostoru u Jajcu, u pivnici u centru Tuzle i na bezbroj drugih mjesta - jesu trijumf razuma i dokaz da, koliko god bilo bolesnika i koliko god se upinjali da nam zamute radost i ushićenost, u konačnici pucaju u prazno.
I, očito, rade u korist svoje štete. Bez ikakvih šansi za to da nam, prvo, poljuljaju vjerovanje i očekivanje od naših fudbalskih zmajeva i da, drugo, sakriju da smo im mi, ovako raspoloženi i žar zmajeva na zelenom terenu, na svoj način trn u oku. Pa će im, prije ili kasnije, morati biti jasno koliko su siromašni i prazni, u odnosu na naše bogatstvo i ispunjenost. A i malobrojniji su od nas, svakako.