Zlokobna etnonacionalna trvenja

Dani pred nama donose iznova pitanja suočenja sa zločinima iz devedesetih, neprestano se u javnom prostoru pred 11. jul podgrijava atmosfera i u medijskim narativima se lome koplja istina onoga što jeste ili nije bilo u Srebrenici 1995. godine. Iako, po svim povijesnim faktima, dokumentima, sudskim presudama i svjedočenjima nedvojbeno znamo šta se događalo i dogodilo, doima se kao da je ono zlokobno u etnonacionalnim trvenjima posebno osjetljivo u ovom periodu, te nastoji po svaku cijenu još jednom proizvesti sukob na svim mogućim razinama. Drugim riječima, količina izliva negatorskih tvari u našu svakodnevicu se pojačava, želi se minimizirati i odbaciti pitanje odgovornosti, pod tepih se guraju one faktografske činjenice koje nedvojbeno upućuju na uzroke i posljedice počinjenog zločina. Svi akteri gotovo po pravilu nastoje isključivim komentarima dodatno zakomplicirati ionako zamračenu situaciju, pa se ne bira ni oružje ni način kako učiniti obilježavanje ove godišnjice tenzičnom i incidentnom.

Sudeći prema napisima tabloida iz susjedstva, protesti najavljeni za 28. jun u Beogradu trebali bi da imaju kao krajnji cilj “proglašenje Srba za genocidni narod”. I naravno, ma koliko puta bilo ponovljeno da ne postoji kolektivna krivica naroda, te da se, kada je u pitanju genocid u Srebrenici, radi o vrlo konkretnim imenima, ideologijama i namjerama, insistiranje na tome da neko želi osuditi cijeli jedan narod izdvaja se kao jedini suštinski odnos prema Srebrenici. Iza te nakaradne teze krije se, dakako, odbijanje konačnog priznanja, one tačke koja tako muči pripadnike srpskog naroda kako u BiH tako i preko Drine. Do te mjere da se već godinama unazad kreira jedna potpuno paralelna realnost, pa se pitanje genocida želi razvodniti na sve moguće načine, a to odbacivanje prihvatanja datog stanja stvari nameće se kao jalova taktika iza koje se jedino kriju vladajuće bulumente nauštrb cijelog naroda. Šta, zapravo, želim reći, fakt da su se devedesetih događali i zločini nad srpskim narodom ni u kojem smislu ne umanjuje razmjere onoga što se prije trideset godina dogodilo u Podrinju. Samo umovi koji ne vode nikakvog računa o ljudima koje navodno predstavljaju mogu tako dugo insistirati na odbacivanju istine, a kako vrijeme prolazi, sve više zapadati u proces potpunog odbacivanja odgovornosti i halucinantne mitomanske vizije o čistoći jednog naciona u odnosu na sve druge.

Gdje nas to, zapravo, vodi, u potiskivanje krivnje, a kada se krivnja potiskuje, kada biva gurana postranično, zakotvljena u zaborav, ona nam se neprestano vraća. Otuda je potrebno iz godine u godinu manipulisati, izmišljati nove načine kako prenebjegnuti sudaranje sa mučnim naslijeđem ratova devedesetih, da bi se ostvarila navodna čistota jednog nacionalističkog projekta koji je “samo branio svoj narod”. A zašto? Upravo iz razloga jer se ni danas nije spremno odustati od fantazmi sa kojima se u ratove ušlo, jer nije sazrelo ono tragično u tim politikama, niti ikad može sazreti. Preciznije govoreći, jedini kontinuitet politike koja se danas unutar srpskog političkog spektra vodi zasnovan je upravo na tim naslagama “ispravnosti” od koje se ne odustaje jer kad bi se od nje odustalo, kad bi se konačno pogledalo u ogledalu, postalo bi veoma brzo jasno da su trenutne okolnosti čisti produžetak onoga što počiva na počinjenim zločinima. Što bi značilo da je vrijeme da se konačno mijenja paradigma, da se iskorači iz proklamovanih ratnohuškačkih ciljeva kako bi se gradili odnosi zasnovani na međusobnom uvažavanju i razumijevanju među bivšim jugoslovenskim republikama. Bez toga, bez prihvatanja odgovornosti svakoga za svoje zločine, nema nade da će budućnost biti drugačija od prošlosti i mučne sadašnjosti.

Dakle, ništa nam se novo ne događa, nema ni koraka pomaka u procesu pomirenja, toj višedecenijskoj floskuli naše sveopšte nemogućnosti da na tragedijama od prije trideset godina dođemo do bilo kakve vrste spoznaje, kako svako o sebi samom, tako i kao kolektivi. Problem je time veći što, ovdje tematizirana, srpska strana nije usamljena u vlastitim posrnućima, ona je u tome jednaka sa svim svojim okolnim suplemenicima. Svi narodi poslovičnog regiona jednako su nespremni za promjenu, za dolazak načistac, do onog samospoznajnog procesa da nije bitno šta su drugi nama radili, nego toga šta smo mi sebi sami spremni priznati da jesmo uradili i iz kojih razloga. Bez toga, bez dubinskih i korjenitih promjena paradigmi, neprestano ćemo biti pod pritiskom, dehumanizirani i u stalnoj potrebi da nam je neko drugi kriv za sve što nismo u stanju sebi pomoći. A krivi smo samo mi, svako sebi, svako na svoj način. Tek kad do toga dođemo, biće moguć onaj razumni susret među narodima, kojima neće rasti zazubice u danima kada bi trebali utihnuti i suosjećati.