ZLATKO DUKIĆ: Manjak pozicija i višak otimanja

Desetak dana je otad prošlo, a nikako da se lišim razmišljanja – i u zaborav deponujem podatke o tome – o raspravi na konferenciji “Položaj konstitutivnih naroda i Ostalih u institucijama Bosne i Hercegovine”. Skup je održan u velikoj sali Parlamenta BiH, uz prisustvo likova iz javnog života i uredno odsustvo ikog iz Republike Srpske i onih koji se prse nastupom u ime srpskog naroda. Ne uspijeva mi bijeg od ove teme zato što se, najzad, neko sjetio da je se lati, ali još više stoga što su saopšteni za mnoge iznenađujući, a za neke “normalni” podaci o neravnopravnosti, potisnutosti ili, najjasnije rečeno, slabljenju političkog i društvenog uticaja nabrojnijeg naroda ove države u njenim institucijama.

Prevario se onaj ko je mislio da će se, uz te podatke, doći do suvislih zaključaka i stvoriti uslovi i volja za to da se ova slika izmijeni. Sudeći po onome što se vidjelo i čulo, skup nije dobacio do puta za pravičnije, propisima predviđeno učešće predstavnika konstitutivnih naroda i Ostalih na čelu državnih institucija. Sve je bilo ušančeno u obilnoj razmjeni misli, (ne)zadovoljstva i opravdane gorčine, koja, i onda kad se pretvarala u oštre dijaloge i nepomirljive stavove, nije otišla dalje od konstatacija i mirenja sa postojećim stanjem.

Ako su u pravu oni za koje je elegantno odsustvo zvaničnika iz srpskog naroda, poruka o njihovom ignorisanju ove teme, jer im aktuelno stanje savršeno odgovara i ne pada im ni na kraj pameti da se išta mijenja njima nauštrb, onda je to okvir gotovo donkihotovskog upuštanja u ovu temu. Ali su, dodatno, pojačani i razlozi za to da se – uz na skupu upadljivo blaženo terciranje predstavnika hrvatskog političkog korpusa, očito zadovoljnog onim što se ujagmilo – oficijelni bošnjački gard mora napokon nazvati jedino pravim imenom: manjak pozicija i višak otimanja je plod nemara, ustupaka, popustljivosti, zakulisnih talova i kompromisa, naivnosti, inferiornosti... Pa se i nekim delikatnim epitetima može ukrasiti ono što kaže lider NiP-a Elmedin Konaković, pitajući zašto je na čelnim pozicijama u 36 institucija BiH primijenjen paritet od po 12 za Bošnjake, Srbe i Hrvate, što potvrđuje smišljenu višedecenijsku praksu izigravanja ustavnog principa procentualne zastupljenosti, jer je paritet obavezan samo u Predsjedništvu i Vijeću ministara BiH i u domovima naroda Parlamenta Federacije i Parlamenta BiH.

Uz tu sjenku o ovoj temi, uputno je pogledati i njeno naličje. Ako joj je lice ono što, godinama uporan u javnoj aktuelizaciji te teme, čini državni poslanik Šemsudin Mehmedović, potkrepljujući to zahtjevom za izmjenama Zakona o upravi i ciframa, onda je posezanje za naličjem – obaveza svakog ko želi da sliku objektivno sagleda. A neke od cifara kažu: osovina SNSD - HDZ kontroliše najvažnije poluge države, osobito finansijske i ljudske, Srbi i Hrvati su na čelu 27 od 33 državne institucije (81 posto), a Bošnjaci na samo šest (19 odsto); u tekućem mandatu Vijeća ministara, od 58 rukovodećih državnih službenika, samo je 11 Bošnjaka (19 procenata); više od 50 posto zaposlenih su Srbi u ministarstvima finansija i trezora i vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (čelnici SNSD-ovi Srđan Amidžić i Staša Košarac), te u Uredu za veterinarstvo; u Institutu za standardizaciju je 65 posto Srba i 19 odsto Bošnjaka, a nijedan Bošnjak nije rukovodilac i šef odjela; u Sektoru Regulatorne agencije za komunikacije u Banjoj Luci 21 zaposleni je Srbin, kao i u Sektoru RAK-a u Mostaru, među čijih 12 zaposlenih nema Bošnjaka; u mostarskom sjedištu Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje svih osam zaposlenih su Hrvati (u Mostaru je, po popisu, 47 posto stanovnika Bošnjaka), kao što je i u Područnoj jedinici ove Agencije u Banjoj Luci zaposleno sedam lica, a svi su Srbi (po popisu, u RS-u živi 14 posto Bošnjaka)...

Uz ovo se lakše razumije Mehmedovićev stav o odgovornosti direktorice Agencije za državnu službu BiH Anite Markić, koja dobro zna da je u institucijama BiH sada Bošnjaka zaposleno skoro 800 manje od propisanih normi, što je lovački trofej ustaljene i nesmetane SNSD-HDZ-ove navike provođenja često namještenih konkursa. Naravno, uz amin vrhova tih stranaka i, pogotovo, uz njihovu omiljenu sklonost – naročito iz HDZ-ove ovdašnje i zagrebačke kuhinje – istrajavanja na “legitimnom predstavljanju” i “pokradenosti” Hrvata sa slučajem Željka Komšića, što je dimna zavjesa, kojom se sakriva stvarna slika o tome da, ne samo o Federaciji kad je riječ, Hrvati imaju mnogo više nego što im legalno pripada.

To nas primiče suštini i pitanju: da li je, uz sva Konakovićeva i Mehmedovićeva upozorenja na realnu moć antibosanskih političkih aktera, zanemarena suština – da je to proizvod manira bošnjačke politike i stranaka da SNSD-u i HDZ-u dopuste da rade ono što im je volja, zbog čega se otimanje i vladanje državnim institucijama, uz smišljeno potiskivanje Bošnjaka, mora prvo fakturisati onima koji su to omogućili i dosad tolerisali. I koji snose najveću odgovornost za uobičajen manjak pozicija i višak nesmetane otimačine.