Živo tkivo mišljenja i samospoznaje

Gledajući raspon onoga što se posljednjih mjeseci događa u regionalnim okvirima, može se vrlo lako razvidjeti da je iznova na snazi povampirenje retorike devedesetih, u onoj svojoj mračnjačkoj manifestaciji, u kojoj se još jednom potvrđuje da sve ono zbog čega su trajali krvavi ratovi, sve proklamovane etnonacionalne mitološke fantazme, ni na trenutak nije prestalo važiti, nije se od toga odustalo, već se čeka samo povoljan trenutak da se iznova udara u iste doboše i svira u trube iza kojih se nazire narcizam malih razlika kao ambis sukoba i netrpeljivosti. Istina, globalne tendencije svemu tome itekako idu naruku, prekompozicija moći, htjeli mi to ili ne prihvatiti, svojim plavnim talasom zapljuskuje i naše obale, a mi u svojoj nemoći da nađemo neki drugačiji okvir supostojanja prihvatamo to kao poslušni surferi i jašemo na onome što nam je, čini se, priraslo srcu. Teško je očekivati da je ovdje neko nešto naučio iz prošlosti, nas povijest nikad nije ponukala ničemu valjanom, koristimo je kao monetu za potkusurivanje i repetitivno iz tog iskustva prošlog izvlačimo one najniže strasti primordijalnih rasapa kojima se obgrljujemo kao smrdljivim gunjem iz tora u kojem nam je toplo i ugodno.

Otuda ponovno procvjetavanje ideologija krvi i tla, na svim našim stranama, koje na zločinima iz prošlosti nastoje graditi sadašnjost pogodnu za usmjeravanje masa djeluje kao jedino sredstvo za koje znamo, ali zapravo posrijedi je vrlo proračunat sistem simbola za koji oni na vlasti vjeruju da još ima suštinsku moć i da pokreće mase. I to nije daleko od istine, jer mase obezljuđenih i zombiziranih ljudi marširaju ovim tlom obezglavljene u svom neznanju šta za njih jeste zaista dobro. Kada stanovništvo dovedete na tačku potpune odljuđenosti, egzistencijalne stiješnjenosti u svakodnevnoj borbi za preživljavanje, bez bilo kakve prilike da izađe iz uskog grla medijskog mraka, onda imate prepuštene i poslušne umove sa kojima možete raditi ono što vam je volja. Sistematsko uništavanje obrazovanja, znanja i kulture, njihovo svođenje na tradicionalističke priljepke stranačkih kasti, dovelo nas je u ove tri minule decenije na nivo nemislivosti, one koja nije u stanju izboriti se za sebe van matrica partitokratskog dirigiranja. Suštinski govoreći, nikad nismo došli do nivoa samospoznaje da snaga jeste u građanskom otporu, da je moguće mijenjati stvari ukoliko se udružujemo, razgovaramo, izlazimo iz okova nametnutih mišljenja i djelovanja.

Izostanak one stvarne akcije, koja bi na cijelom prostoru nekadašnje Jugoslavije dovela do suočenja sa datostima kakve one jesu, drži nas neprestano u nemoći. Iako se pojavljuju proplamsaji nečega što svjedoči mogućnosti drugačijeg, novog puta, oni ostaju skrajnuti u ukupnosti odbijanja da vidimo šta jeste na stvari, šta su naša ključna povijesna zakašnjenja i greške. Ako pogledamo proteste koji još traju u Srbiji, vidjećemo da potencijal postoji, ali da on biva često okrnjen nesposobnošću masa da se identifikuju nečim što nije usko nacionalna stvar, jer bez nadilaženja tih granica, ponovo ostajemo robovi nesposobni da prevladaju lance za koje su vezani. Bez konačnog dokidanja i razaranja i najmanjih tragova laži i paralaži etničkog preimućstva, uz nužnost prihvatanja svega onoga što je u naše ime urađeno u prošlosti, bez dekonstrukcije svakog oblika nacionalnog ponosa, jer on je, ma kako bio prirastao srcu, čista laž, nema prilike da se zakorači u budućnost i prevaziđe, odbaci teret prošlog koje još supostoji u svakom koraku sadašnjosti.

Dakle, mi jesmo, i mi ćemo biti, ali na ovaj aktuelni način ako budemo, nestajaćemo, progutaće nas vlastita glupost, poješćemo svoj rep, zatim svoje tijelo, te svoju glavu. A nakon toga neće biti ničega, sve će biti uzalud, svaka drevnost će se istopiti kao pahulja na prevrelom dlanu vremena, izbrisaće nas sa planetarne mape to što smo pred ogledalom stajali zaljubljeni u samo jedan poznati kadar, propuštajući da vidimo da se iza tog prvotnog prikaza krije cijelo obilje mogućih pravaca koje nismo bili u stanju da pojmimo i njima krenemo. Treba slušati sebe, jedino sebe, svaki kolektivni osjećaj zamagljuje spoznaju, spas je u individualnim glasovima koji se dijalektički prepliću, tvoreći živo tkivo mišljenja koje je nemoguće sapeti i ušančiti u političku prevaru zarad komocije nekoliko kastinskih porodica. Samo sada živimo, svako naslijeđe i svako dolazeće vrijeme teška su i neizvjesna stihija fikcije.