ĐORĐE KRAJIŠNIK: Zemlja višestrukih poraza

Prisustvujemo još jednom velikim bitkama oko narativa prošlosti, oni su ti koji u svakom smislu određuju naš aktuelni trenutak, premrežavaju svaki njegov segment i određuju ključne pravce kretanja i uopšte smisla svega oko nas. Ako smo nekad na momenat i pomislili da je nešto od bagaža devedesetih promijenjeno, da smo se bar malo odmakli od svega onoga što nas je dovelo tu gdje jesmo, u ovim danima je sve to raspršeno kao iluzija. Jer, očevidno je, naprijed se ne želi, ne može, nema ni zere istinske volje da se budućnost gradi na nekim drugim postulatima. Propuštene su sve suštinske prilike, još davno, predano kontaminiranje društva stalnim teretom nesvarenih trauma i strahova daje još jednom svoje pune rezultate, potpuno dezavuišući i one za koje se vjerovalo da su na neki način iskoračili iz tog vrzinog kola. Dovoljno je samo potegnuti neko od pitanja iz kojeg izvire sukob da bi se demistificirale sve priče o tome da ovdje postoji neka alternativa, jer se i ono što u krajnjoj liniji doživljavamo kao progresivnije i manje opterećeno crnilom narcizma malih razlika strovaljuje jednako u blato partitokratskih baruština. Praktično, doima se da nema nevinih, naš sveopšti konformizam, igranje dvostrukih igara, suštinsko nerazumijevanje procesa u kojima se društvo nalazi stvorilo je duplo dno, jednu izvitoperenu optiku gledanja, pred kojom se ne razaznaje ništa što se ne može ukalupiti u unaprijed definisane stavove. Dakle, ili smo za ili smo protiv, ili napadamo ili branimo, sve ono što bi moglo doći između te dvije krajnosti zamagljeno je, prostor je u koji se ne zalazi, koji se odbija uopšte misliti kao mogućnost, kao nepristajanje da se bude puki produžetak halo-efekta, reprodukovanja napamet naučenih stavova sa tačno određenim koordinatama i dosezima.

Svaki disonantan glas, koji pokušava misliti izvan koncepta nacionalne homogenizacije, koji propituje na bilo koji način dominantnu buku, utišan je i prije nego dospije do svijesti kao mogućnost drugačijeg pogleda na ono stvarnosno. Ne treba biti previše pametan ni odveć promućuran da bi se utvrdilo kako je ovo zemlja višestrukih poraza, iznevjerenih prilika, sa minimumom očekivanja da se ono što je ratom betonirano dovede do rastakanja, ne bi li se iz te dekonstrukcije porodila mogućnost da se uvidi u kojoj mjeri je sve oko nas potpuno nenormalno. Stvari su tako postavljene kao da ništa drugo u nama i izvan nas ne postoji osim iskustva rata, on je još uvijek vrhunaravno božanstvo koje determiniše svaki naš pokret. To i nije za čuđenje, osvrnemo li se na vrijeme koje je iza nas, stiče se nepopravljiv dojam da je rat sve bliže, kako smo mi od njega sve dalje. Godine taloženja i nesigurnosti, egzistencijalno čistilište na koje smo svedeni, pretvorilo nas je u puke objekte vlastitih života, one koji su odustali od svakog sna. Odsustvo utopije zajedništva, bilo kakve tačke u kojoj bi se ova zemlja mogla misliti izvan usvojenih kalupa, odbijanje da se odustane od jednom zasvagda definisanih pozicija djelovanja, onemogućava kreiranje slobodnog prostora mišljenja, onog generatora sumnje pred kojim neće biti kanonizovanih svetosti i nedodirljivih mitova. Dok god postoji ovako dubok unutrašnji jaz, dok god se ne pogledamo u ogledalu vlastite mizernosti, nema nikakve mogućnosti da bude nešto bolje. Niti da se otrgnemo iz perpetuiranih posrtanja svaki put kada je potrebno da promislimo zašto nama uopšte treba ova država, šta je njen smisao, a šta smisao nas koji je nastanjujemo.

Sve ono što se sada događa, predizborno vrijeme kao bojno polje za ponovno uspostavljanje dominantnih kategorija etnonacionalizma kao jedinog stvarnog oružja kojim se raspolaže, pokazuje nam stvarnu dubinu prevare na kojoj se već tako dugo insistira. A odgovora nema. Drugim riječima, ne postoji bilo kakva iluzija puta koji može ponuditi neki drugačiji izlaz. Decenijama destruirano društvo oguglalo je svaku mogućnost promjene, pristalo da bude zatočenik iluzija, s pritajenim iščekivanjem drugog poluvremena nekog novog rata koji će rješavati ono što sada guramo pod tepih. Nema tu nikakvih velikih nepoznanica, svaki put kada nešto biramo, izaberemo ono najgore. Jer nismo u stanju pojmiti šta je za nas zaista dobro, šta želimo i kakvu to budućnost uopšte projiciramo.