Zašto pisati u društvu besmisla

Često na ovim stranicama imam nepopravljiv utisak da pišući iz sedmice u sedmicu mračim i borim se sa avetima društveno-političke stvarnosti koja ne ostavlja prostora za neku lijepu priču, vedrinu i bavljenje nečim što je manje depresivno i onespokojavajuće. Drugim riječima, sve ono što se godinama unazad dešava, sužava prostor optimizma, pa se, uglavnom, neizostavno zapada u detekcije stanja koje su manje-više različite nijanse crnog i sivog. Ipak, ostati nijem i imun na sve to značilo bi u velikoj mjeri pristati na poraz, odnosno pristati na šutnju koja nije daleko od odobravanja i prihvatanja ovakvog stanja stvari kao normalnog. A ono, prosto, nije i ne može biti normalno sve dok se suočavamo sa izazovima koji neprestano dovode u pitanje svaki osjećaj mira i dostojanstva bivanja ljudskim bićem. Društvo permanentne krize, kakvo naše jeste, od nas traži da na laži, širenje panike, nacionalističko barbarstvo i sve pripadajuće manipulacije strahom reagujemo, bez obzira na to koliko nam se to činilo iluzornim.

Otuda opetovano, refrenično vraćanje na naše svakodnevne mrakove i demone, ma koliko se čovjek trudio da iz njih iskorači, ostaje kao jedino utemeljenje do one sanjane i projicirane budućnosti u kojoj će se moći pisati o nečemu što nije toliko ubitačno teško i sumorno. Ipak, svaki put kada se zapitam čemu mrčiti hartiju kad se ni u kojem smislu ne nazire da je neka drugačija paradigma moguća, te da komentarisanje brutalne datosti često izgleda kao svrha samo sebi, hvatam se za onog projiciranog čitatelja zbog kojeg svi mi koji pišemo, zapravo, i postojimo. Ako ono što se ovdje napiše, uspije doći i do samo jednog čovjeka, kojem može ponuditi neku drugačiju, alternativniju viziju svijeta i naše egzistencije danas i ovdje, pomoći mu da jasnije sagleda razinu prevare i mešetarluka što nas nemilice zatrpavaju, onda sve ovo ima utemeljenje i razloge postojanja. Vraćam se u tome na vlastito čitalačko iskustvo, ono što me je u novinskom smislu oblikovalo, a odnosi se na srednjoškolske godine kada sam svoja prva poimanja društva, politike i kulture sticao čitajući Dane i Slobodnu Bosnu. Zahvaljujući činjenici da su ti sedmičnjaci bili tu, u opštem beznađu neposredno poslije dejtonskog mira, uspio sam doći do uvjerenja da postoji nešto što je drugačije, pogledi i stavovi disonantniji od one sveprisutne etnonacionalne buke i njene isključivosti. Smio bih se zakleti da me je to odredilo, usmjerilo i stvorilo od mene misleće biće koje danas nastoji, pokušava i trudi se nekome drugom ponuditi pogled izvan nametnutih matrica i okoštalih modela aktuelnih zastranjenja.

Zašto sve ovo govorim? Buybook je nedavno objavio knjigu “Gole godine” Senada Avdića, a tim povodom Selvedin Avdić je sa autorom napravio veliki razgovor na portalu Žurnal. U današnjim našim medijskim okvirima to je rijedak primjer intervjua koji pomjera granice, nakon čijeg se čitanja stiče dojam da još uvijek nismo postali potpuno deintelektualizirana sredina, te da novinarstvo, ma kako se sve češće činilo obesmišljenim, ima svoje istinsko utemeljenje u ličnostima kakva Avdić jeste. Iako ga već dugo vremena nema u novinarskom poslu, Senad Avdić je ovom knjigom i pomenutim razgovorom još jednom pokazao šta znači biti predan svom poslu do srži, istrajavati u demaskiranju svih onih malignosti koje dave ovu zemlju, ponižavaju je i rastaču. Unutar ovog intervjua izrečena su neka iznimno dojmljiva stanovišta, rasvjetljavanja kako naše prošlosti tako i ovog vremena sada. Avdić u širokom rasponu, sa duhom i ironiziranjem vrsnog majstora pera, iznosi cijelu jednu školu novinarstva i mišljenja kakvo se ne da ukalupiti u bilo kakvu prosječnost novinarske besprizornosti kojoj sada svjedočimo. Ne pišem ovdje o tome kako bih iznio neku puku apologetsku naklonost, već uzimam ono izrečeno kao suštinski primjer kako bi stvari morale funkcionisati kada je ovaj posao u pitanju. Činjenica da danas ne postoji u cijeloj državi ni jedan sedmični magazin, sa čijih bi se stranica čitaocima nudilo nešto više od klikbejtanja i sažetosti dnevnih listova, govori dovoljno sama po sebi gdje smo dospjeli i zašto je toliko malo pogleda i javnih istupa koji ne pristaju na papagajsko ponavljanje napamet naučenih fraza.

Završiću riječima Senada Avdića iz pomenutog razgovora, iz kojih se razabire ono što leži u biti novinarstva i njegove društvene misije: “Postoji nešto prokleto i opako u ljudskoj psihologiji što ljude tjera da izbjegavaju loše vijesti, sklanjaju se od njih, poput djeteta koje zatvori oči i vjeruje da ga niko ne vidi. Uloga medija je tu da javnost, čak i kada joj to nije po volji, natjera da gleda i sluša”.