Zamrznuti rat i mir na Aljasci

Za vrijeme hladnog rata, američki i ruski predsjednici su se sastajali većinom na simboličkim mjestima poput Jalte, neutralnim lokacijama (Geneva, Beč, Helsinki), koje su jamčile nepristranost i recipročnu sigurnost, a u fazama boljih odnosa i u prijestolnicama vlastitih država. Na zakazanom susretu između presidenta Trumpa i prezidenta Putina u petak, 15. kolovoza 2025. godine, politički izbor je pao na poprilično nekonvencionalnu i egzotičnu destinaciju - Aljasku. Budući da u politici dvije svjetske sile teško da može biti slučajnosti, odabir Aljaske, koja se nekada označavala kao ničija zemlja, terra nullius, kao destinacije susreta dva lidera, nosi poneku simboličku poruku koja, u vremenima upravljanja političkim narativima, predstavlja važan mehanizam oblikovanja javnog mnijenja.

Aljaska je, uz činjenicu da se radi o i danas poprilično egzotičnom, rijetko naseljenom i relativno izoliranom teritoriju, kroz povijest mijenjala vlasnike. Godine 1741. ekspedicije Ruskog carstva pod vodstvom danskog moreplovca, ali i naturaliziranog Rusa Vitusa Beringa – po njemu danas nose naziv mora, morski prolazi i otoci – stigla je do Aljaske i uslijedila je kolonizacija, limitirana, doduše, i organiziranje trgovine. Naseljavanje i organizacija života na novootkrivenim prostorima je kroz povijest većinom slijedila slične obrasce. No, Ruska Amerika - generalni naziv za teritorije Sjeverne Amerike koje su bile pod kontrolom Ruskog carstva između 1741. i 1867. godine, njezin najvažniji dio je bila upravo Aljaska - nije izdržala udaljenost od centra Carstva. Efektivnu kontrolu teritorija - to je oduvijek marker sposobnosti same države - bilo je gotovo nemoguće zadržati imajući na umu udaljenost, a kada se smanjila eksploatacija resursa, a javile geopolitičke prijetnje, Rusija je odlučila prodati Aljasku za svega 2 centa po hektaru, ukupno oko 7,2 milijuna dolara. Povijesni izvori kažu da je Rusima bilo svejedno, teritorija su kako nekada tako i danas imali napretek, a Amerikanci su smatrali da je kupovina pustoši Aljaske potpuna besmislica, pa se ratifikacija međudržavnog ugovora o kupovini odužila više od planiranog, ali je okončana 18. listopada 1867, kada je Aljaska službeno postala teritorij SAD-a.

I Putin i Trump, svaki na svoj specifičan način doduše, gaje neobičnu ljubav prema teritorijima, jedan onu neoliberalnu, dok drugi onu pomalo krutu, mitološku i državničku. Trump je preko nekretnina, bombastičnih i avangardnih investicija postao i popularan u visokom američkom društvu: isprva je naslijedio, pa je zatim nastavio sigurnu rentijersku djelatnost, kasnije ju je inovirao s tornjevima i kasinima, a njegovi nasljednici šire djelatnost na balkansku regiju, Srbiju i Albaniju. Putin, i sam fasciniran teritorijem je na više mjesta isticao kako je najveća ruska tragedija ikada bila raspad Sovjetskog saveza i pripadajućeg teritorija te gubljenje sfera utjecaja.

Tema susreta je Ukrajina, suverena zemlja u ruskoj sferi utjecaja, koja je izložena unilateralnoj agresiji i koja je već u ratu duge tri i pol godine, ali na Aljasci, gotovo svi relevantni izvori su suglasni, neće biti predsjednika Zelenskog, kojega je Trumpova administracija već u prvim danima mandata proglasila spoilerom, onim koji kvari ili onemogućuje mirovni dogovor. Zahtjevi ukrajinske i ruske strane su, razumljivo je, poprilično maksimalističkog reda: Ukrajina bi željela da se ruska strana povuče s okupiranih, a kasnije i anektiranih teritorija, dok bi Rusija željela da ukrajinska strana naprosto da blagoslov i prizna tu, novu teritorijalnu realnost i da se odrekne vlastitog teritorija. Ako su se u vremenu prije početka rada, u fazi kada su sporazumi iz Minska bili aktualni, spominjale mogućnosti dualnog političkog režima u navedenim regijama koje bi bile unutar Ukrajine, ali s dozom kulturne, nacionalne i političke autonomije za etničke Ruse – paralela se vukla sa statusom etničkih Austrijanaca na Sjeveru Italije, Južnom Tirolu, za koju se smatra da je najuspješniji dualni režim ikada – danas se to čini teško ostvarivo.

Čini se da obje strane nisu spremne za suštinske koncesije i ustupke, a budući da se rat prije ili kasnije mora zaustaviti, zadnjih nekoliko tjedana u javnost su se počeli puštati probni baloni o zamrznutom konfliktu u Ukrajini. Poljski premijer Tusk, čija se zemlja, usljed geografske blizine s Rusijom i različitih političkih koncepcija počela enormno naoružavati, spremajući se za neizbježni konflikt u budućnosti, počeo je u javnosti govoriti o potrebi da se sukob u Ukrajini zamrzne ili makar pauzira. Njegova pozicija, koja u aktualnim konstelacijama Europske unije ima specifičnu težinu, čini se da radi na promjeni javnog mnijenja o nužnosti zaustavljanja sukoba. JD Vance, Trumpov mlađahni i poprilično karizmatični potpredsjednik je pomalo slavodobitno istakao kako će obje zaraćene strane biti nezadovoljne s budućim mirovnim dogovorom.

Ako je nekada hladni rat predstavljao nesavršeni, ali funkcionalni oblik koegzistiranja velikih sila i njihovih sfera utjecaja, na Aljasci će predsjednici Rusije i Amerike raspravljati o hladnom miru ili zamrznutom konfliktu u Ukrajini koji će, makar samo privremeno, pauzirati ratna djelovanja koja su generirale enormnu masu žrtava, tuge, uništene infrastrukture. I na primjeru Rusije i Ukrajine istinita je ona Andrićeva kako “rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira”. U ovom kontekstu, možda bi zamrznuti sukob omogućio razvoj boljeg političkog rješenja za buduće odnose Kijeva i Moskve sačuvavši ljudske živote u međuvremenu.