Zaludgraditeljstvo kao utočište
U vremenu opšteg beščašća, u kojem svijet klizi po ivici ambisa prijeteći da će se survati do nezamislivih dubina, potreba za kulturnim sadržajima, umjetničkom produkcijom i izrazom kojim će se pokušati dokučiti ono što nam se, kako globalno, tako i lokalno događa, postaje jedan od najvažnijih prostora za preosmišljavanje vlastite pozicije i suočavanja sa datostima, ali i nužnost da se putem dijaloga sa drugim, sa onim što je bilo, što jeste ili što će tek biti, ostvari ona neophodna komunikacija iz koje se može pokušati iznaći rješenje i način kako preživjeti - opstati u aktuelnom momentumu zamrljanih perspektiva i teških boja. Međutim, obično se misli da je u ovakvim okolnostima, kada malo šta ima svoj smisao i razumnu logiku, kulturni i umjetnički angažman ono što je nemoćno pred golom silom, jer kako stvarati kad se sve urušava, kad se neprestano množe ratovi i žrtve, a nasilje postaje dominantan jezik koji zaglušujuće odjekuje sa svih strana. Toliko snažno da gotovo nismo u stanju sabrati se, razvidjeti bilo kakvu bistrinu ispred sebe, uhvatiti neku nit trajanja koja neće u sljedećem trenutku biti raspršena nekom eksplozijom, kadrom brutalnosti koji potpuno izbacuje iz svakog fokusa i mira.
Teško je u toj besprizornosti naći bilo kakvu sponu idejnog i epifanijskog, teško se oduprijeti osjećaju poraza i apatiji koja proždire sve za što bi se čovjek mogao uhvatiti. Tle nam izmiče pod nogama, nebo se zamračuje, a unutar onoga koji poželi nešto stvarati odjekuje praznina, trvu se dojmovi izdaje svakog humanističkog principa, a konvulzije dovode do zida besmisla i nespokoja. Nameće se pri tome ona pesimistička vizija da je sve zalud, da je svako pozivanje na muze luk i voda, nedostojno da se njime obuhvati sav raspon užasavajućih prizora, da se uopšte pokuša iskazati tama nakupljena u našem svjesnom i nesvjesnom. Doima se da bi najpravičnije bilo ostati u tišini, u nekoj vrsti samoizolacije pred onim na što ne možemo uticati ili promijeniti. Jer sve drugo djeluje kao zaludgraditeljstvo, zidanje građevine od pijeska, koja se urušava sa prvim plimnim valom ili udarom hirovitog vjetra povijesnog trenutka. Ali upravo u tom zaludgraditeljstvu, unaprijed potpisanom porazu, iz te sveopšte nemoći i zaprepaštenosti, javlja se, krajnjim smislom pokrenuta želja da se govoriti i stvarati mora. Pa i kad se ništa ne može, jedan krik životinje naše ljudskosti može biti upisan kao trajna kategorija nemirenja i nepristajanja na apsolutni poraz, na gluhoću i sljepilo, ono koje nas u potpunosti odljuđuje, čini nas kamenom neosjećajnosti.
Uprkos svim naslagama onoga što nas onemogućava i koči, što nam sapinje korak i čistu misao sprečava da se zazrcali, uzdigne na nivo koji će prevazići zarobljenost u nečinjenje, potreba da se, ma koliko to bilo na prvu nemoguće, traži način kako artikulisati sebe sa svim spoznajama u kakvom se trenutku egzistira, jedino je što nas razdvaja od zvijeri, od onih pripadnika naše vrste koji su prekoračili sa druge strane, pristali da demonsko ovlada i potpuno obavije naše postojanje dahom pakla samog. Moguće je da sve ovo što ispisujem zvuči kao apokaliptična vizija zanesenjaka, no ne treba biti ni previše pametan, ni suviše upućen da bi se razvidilo da sada jesmo na pragu onog časa kad se gubi i posljednja nada u čovječnost, i posljednja vjera da nismo skrenuli u konačni obračun sa onim što nam reže granu na kojoj sjedimo. Patnja miliona je i naša patnja, ne možemo obuhvatiti milione, ali svako ko strada u ovom trenutku mora biti u našim mislima, jer sutra to možemo biti mi.
Nije sporno da je u prošlosti bilo mnogo razdoblja kada su se događale slične stvari, odnosno da ništa od ovoga čemu svjedočimo nije novost, ali doima se da je malo kad postojala ovolika bešćutnost, ovoliko bezglavo odbijanje i uživanje u rijalitiju masovnog istrebljenja naših sestra i naše braće. Otuda, i kad nema nade, potrebno je krajnjim naporom snage dići svoj glas, bilježiti, arhivirati, stvarati, možda će sutra poslije nas neko naučiti nešto iz toga, ma koliko to bila iluzija, važno je da se spasi i jedan čovjek našom riječju, našim djelom. Zbog toga se ulazi u svaki proces stvaranja, ne lovorika radi, nego sa mišlju da to može sutra nekome biti pružena ruka ljudskosti i spasa.