Za koga navija Luigi Soreca?
Krajem sedmice u Daytonu će se održati Parlamentarna skupština NATO-saveza, kojom će i praktično početi obilježavanja 30. godišnjice dogovora o miru u Bosni i Hercegovini.
Sporazum postignut u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson, čiji je rezultat i dejtonski Ustav naše zemlje, tri decenije je predmet rasprava i političkih sporenja, no nakon četiri godine užasa, više od 100.000 mrtvih, nakon opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici, etničkog čišćenja i ratnih zločina koji su natjerali svijet da opet kaže - nikad više - u ovom američkom gradu države Ohio 21. novembra 1995. godine izabran je mir i trasiran put jedinstvene Bosne i Hercegovine, države tri naroda i svih njenih građana, u čijem su sastavu dva entiteta i distrikt Brčko. Tri su sedmice trajali pregovori da bi Opći okvirni sporazum za mir 14. decembra bio potpisan u Jelisejskoj palači u Parizu, a Francuska ostala čuvarica originala obaveza na koje su svoje potpise stavili predsjednici triju država: u ime Republike Bosne i Hercegovine predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik tadašnje SR Jugoslavije Slobodan Milošević. Potpisali su se još i kreator Daytona, američki veleposlanik Richard Holbrooke i američki general Wesley Clark, koji će dvije godine poslije postati zapovjednik savezničkih NATO-snaga za Evropu i 1999. voditi operaciju koja je zaustavila Srbiju u ratu na Kosovu.
Još, dakle, od dogovora u Ohiu, iza Dejtonskog mirovnog sporazuma stoji međunarodna zajednica, ma o kakvom konglomeratu različitih interesa bila riječ, koja ima mehanizme djelovanja u našoj zemlji - od UN-a do PIC-a. Ujedinjeni narodi svake godine odlučuju o mirovnim snagama prisutnim u BiH, sada je to misija Althea, sastavni dio Daytona je OHR oličen u aktuelnom visokom predstavniku Christianu Schmidtu, a tu je i Vijeće za implementaciju mira. PIC čini 55 zemalja i organizacija koje na različite načine pružaju potporu mirovnom procesu - osiguravajući finansijska sredstva, dajući trupe u sastav EUFOR-a ili izravno provodeći operacije u BiH. U PIC je uključen i promjenljiv broj promatrača, a njegov Upravni odbor ustanovljen je u Londonu početkom decembra 1995. i činile su ga Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, SAD, Velika Britanija, Evropska unija, Evropska komisija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska. U međuvremenu se Rusija povukla: dok je još kovala planove agresije na susjedstvo, u ljeto 2021. zvanično je odustala od sastanaka Upravnog odbora, a sedam dana prije početka invazije na Ukrajinu obustavila je i svako učešće u finansiranju OHR-a. Upravni odbor PIC-a daje političke smjernice visokom predstavniku, sastaje se u Sarajevu dva puta mjesečno, a na razini političkih direktora dva puta godišnje.
I da, još od Ohia, preko Londona i Pariza, trasira se put Bosne i Hercegovine od Daytona do Bruxellesa, a od 2011. Evropska unija u Sarajevu ima svog specijalnog predstavnika. Jednako kao što je Dayton puno puta izazvao rasprave, debatiralo se i o dualizmu na relaciji OHR-a i Misije EU u BiH, no mandat OHR-a je jasan, postoje uvjeti za njegov prestanak, a kako vrijeme prolazi, tih famoznih 5+2 se sve manje i pominju, najviše jer tako hoće Milorad Dodik, kome je još davno nekad bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko možda i najilustrativnije odgovarao na zahtjeve da napusti BiH: Svoju plaću i boravak u Sarajevu dugujem upravo Dodiku, govorio je, podsjećajući na sve načine kojima je lider SNSD-a minirao kraj OHR-a. Sa Schmidtom je Dodik odabrao novu taktiku: optužuje ga što je Nijemac. Relaciju pak spram EU gledali smo (i) uživo na TV ekranima: kada je bivši šef Delegacije Johann Satler bio jedan od iznimno rijetkih ambasadora na nekom od Dodikovih velikih prijema, RTRS je pokazao njegov dolazak da bi kameru brže-bolje usmjerio na ambasadora Rusije, koji nam je, je li, tumačio Dodikovu neprikosnovenost. Evropska unija navodno govori jednim glasom, a usuđujem se reći da upravo to Dodik nemilosrdno koristi: unutrašnje debate u samoj Uniji o proširenju grabio je kao priliku da što više blokira BiH. No, čak i danas, kada se javno i nedvosmisleno bezbroj puta izjasnio kao zadrti protivnik evropskog puta BiH i same EU, nije tajna da postoje evropske stabilokrate - kako ih zovu - koji bi da deeskaliraju krizu u našoj zemlji novim ustupcima najisturenijem Putinovom vojniku na Balkanu.
Vrh EU - barem po onom što se ima čuti - više nema dilemu, Dodik je opasan za mir u BiH i na Balkanu, zato nije dobrodošao ni u Bruxelles, a polako se povećava i broj zemalja koje mu zatvaraju svoje granične prijelaze. No, vrh je u Bruxellesu, a za jedinstven službeni stav trebaju i Mađarska i Slovačka, a Orban i Fico ne kriju svoje divljenje Vladimiru Putinu. Stoga ambasador Luigi Soreca, šef Delegacije EU u Sarajevu, koji je ovih dana boravio u Banjoj Luci, nije u intervjuu Nezavisnim novinama rekao ništa novog u odnosu na dobro nam znane stavove: najodgovorniji su domaći političari, oni trebaju riješiti krizu, neće to raditi Bruxelles, no njegovo objašnjenje da EUFOR ima mandat odvraćanja, ali ne i sprovođenje domaćih zakona, ponukalo je dr. ustavnog prava Milana Blagojevića da oštro reagira. Dr. Blagojević, inače vrlo kritičan spram visokog predstavnika, u Sorecinom je intervjuu prepoznao podrivanje OHR-a i izopačenost Evrope spram BiH kojoj su - praktično - vezane ruke. Dodikovo neodazivanje pozivu Tužiteljstva BiH i podizanje MUP-a RS-a da ga čuva od hapšenja s dugim cijevima nije ništa drugo do traženje incidenata i mrtvih glava. I naravno da to zna i Soreca, ali - što bi se reklo - govori u okviru svog mandata.
Zato je analiza stanja u BiH i naročito koraka koji se moraju poduzeti, koju je u našem vikend-izdanju ponudio penzionirani američki ambasador Michael Murphy utoliko značajnija. Nekad šef političkog odjela u Ambasadi SAD-a u Sarajevu, donedavno ambasador, inače vrstan poznavatelj balkanskih (ne)prilika, bit će u Daytonu narednog vikenda i govoriti o BiH. U Oslobođenju se osvrnuo na prošlost, ukazao na sklonost domaćih etnonacionalista enormnoj korupciji, ali i podsjetio međunarodnu zajednicu na njezinu odgovornost spram BiH, pozivajući je da osigura i obilježavanje 31. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma i to tako što će zaustaviti etnonacionalističku agendu koja ugrožava i Dayton i mir i BiH, ali i Evropu i Ameriku. Iz historije smo već naučili šta se dogodi ako okrenemo glavu na drugu stranu, kaže Murphy. I tome se zaista nema šta dodati.