Vučiću, Ameru!

Sad je i zvanično: advokati i porodica Ratka Mladića uputili su zahtjev Međunarodnom rezidualnom mehanizmu u Haagu u kojem traže da se ratni zločinac i zapovjednik genocida u Srebrenici vrati u Srbiju. Branitelji lika i nedjela balkanskog krvnika utrkuju se da u ime Srbije najave garancije kako će doživotnu kaznu zatvora pretvoriti u svilu i kadifu za svog slavnog komandanta, premijer Srbije Đuro Macut, inače specijalista interne medicine i endokrinologije, sveučilišni profesor na privremenom radu u Vučićevom SNS-u, ponudio je daljinsku dijagnozu - on, naime, zna da je Mladić životno ugrožen i da mu u zatvoru nije omogućeno adekvatno liječenje - sve pozivajući se na osnovna ljudska prava.

Oni kojima je ponos Srbije mecima, granatama i mučenjima po logorima oduzeo pravo na život, dakle 100.000 ljudi ubijenih pod Mladićevom komandom u Bosni i Hercegovini, u Beogradu zanimaju tek rijetke, poput Nataše Kandić, koja je ministru pravde(?!) Srbije poslala jasnu poruku: “Nećemo ratnog zločinca, ni da se leči ni da se sahranjuje u Srbiji”! Osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nenadu Vujiću, Vučićevom dokumentaristi Mladićevih dijagnoza, poručila je: “Ministre, nema garancija za lečenje Ratka Mladića, osuđenog za genocid, bez pune istine o Jevrejskom groblju, o snajperskoj turi Beograd - Sarajevo - Beograd, o oficirima VRS-a zaduženim za snajpersku kampanju i gde je u svemu tome predsednik Srbije, u koga neki novinari upiru prst”.

Srbijanski predsjednik je tu, dirigira cijelom operacijom, i još optužuje umjetnu inteligenciju za svoje ratne pohode. Aleksandar Vučić se s ponosom prisjeća svojih boravaka na Palama, ratnih devedesetih, ali se iznimno trudi demantirati vlastiti angažman s puškom u ruci. Objasnio nam je: (na fotkama koje kruže) puška mu je na lijevom ramenu, a on je nosi na desnom, što smatra krunskim dokazom da nije bio sudionik famoznog Sarajevskog safarija, turističke atrakcije namijenjene bogatim bolesnicima i poklonicima Miloševićevih ratnih pohoda, koji su - prvi za debelu lovu, drugi za javni angažman - dobijali priliku da sa sigurnih Mladićevih uporišta, duž linije opsade glavnog grada BiH, okušaju svoje lovačko umijeće na civilima Sarajeva.

Iako je Tužiteljstvo BiH ovaj predmet otvorilo 2022. godine, zbog nesusretljivosti za istrage ratnih zločina Tužilaštva iz Beograda, istraga tapka u mjestu, no Vučića, zapravo, brine Milano, gdje se od novembra 2025. skupljaju podaci o italijanskim državljanima, za koje postoje tvrdnje da su saučestvovali u ovom užasu, kakvog se ni Goebbels nije dosjetio na vrhuncu Trećeg rajha. No, italijanski sud već sad ima razloga da zatraži pomoć srbijanskog predsjednika, jer Vučić svojim upornim ponavljanjem kako nije tad, već u drugom periodu bio na Palama, zapravo implicira da o safariju zna puno više nego što bi smio znati civil koji navodno nije bio dio tog zločinačkog tala.

A svoju odanost Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici rata i razaranja, koja je spalila bivšu Jugoslaviju, Vučić sve više i javno dokumentira. Dalo bi se debatirati o tome jesu li kočnice popustile zbog unutarnjih problema, studentskih protesta i sve izraženijeg nezadovoljstva s one strane Drine ili je naprosto faza kada je lider SNS-a govorio o miru i ekonomskom prosperitetu regiona bila samo epizoda namijenjena briselskim kasama, suština je da zvanični Beograd - sve hvaleći se mirom - juriša na susjede, a Vučić jednako obećava najmoćniju vojsku u regiji i prijeti okolini. Da ne kažem, zagađuje javni prostor svojim nastupima, kakav je bio i prošlonedjeljni u Donjoj Gradini, gdje je izvedena pokazna vježba Vučićevog mirotvorstva.

Zato neću prepričavati njegove eskapade, podsjetit ću tek da nam je svima obećao da dolazi zlo doba, doba u kome će mržnja ponovo da pobeđuje. On je, očito, ima na izvoz i obilato je nudi, a njegovi pobočnici je provode u djelo. Iskoristio je priliku da usred BiH zahvali SAD-u, Ruskoj Federaciji i Izraelu na podršci, a što se zemlje domaćina tiče - Bosne i Hercegovine, dakle - opet nam je poslao poruku kako ga institucije ove države ne zanimaju ni koliko lanjski snijeg, svečano okićen vrhom SNSD-a. Srbijanski predsjednik zapravo se ponaša jednako u BiH kao i u Srbiji, njegov partner u našoj zemlji nije državni vrh, već partijski lider, pa iako je problem Srbije što on od Beograda pravi prijestonicu SNS-a, problem BiH je naš, jer uz njega stoji osuđeni partijski lider, kojem je svita delegacija Republike Srpske u koju se svojevoljno upisala i članica državnog Predsjedništva Željka Cvijanović.

Nedavno je, u Antaliji, ministar spoljnih poslova BiH Elmedin Konaković iskoristio međunarodni forum da ogoli ove Vučićeve podvale, podsjećajući i na vlastiti angažman i svoj odlazak u Beograd, kao prvu destinaciju nakon imenovanja. No, kada je progovorio naglas o ambicijama srbijanskog vožda, o njegovim presicama na kojima je Milorad Dodik redoviti ukras, o porukama koje tako šalje, esenesovci su brže-bolje napustili panel. Ne smiju ni slušati. Ali zato cijela Srbija trpi teror režimskih medija s čijih naslovnica upravo laktaški baja vrijeđa Bošnjake, razvija svoje islamofobične narative i pritom Christana Schmidta naziva smećem, da bi tobože argumentirao svoju tezu kako Bosna i Hercegovina nije država, već nešto čijih će se okova Srbi riješiti?! Takvom Dodiku ne dive se samo Vučićevi vučičevići, o njegovoj i Vučićevoj moći nerijetko guslaju i domaći radikali, poneseni oktobarskim žarom i neskrivenom ambicijom da ova zemlja ostane zarobljena u raljama nacionalista i njihovih tender-korupcijskih politika. Vučićev ekonomski tigar ovih se dana hvali kako je gorivo u Srbiji jeftinije nego u BiH, pa jedino tu ne spominje ni RS ni Dodika, no zato Savo Minić, kao navodni partner srbijanske Vlade, u ime jednog entiteta BiH obećava punu podršku međunarodnoj akciji zalaganja Srbije za Mladićevo humanitarno pravo?!

Ako sve pobrojano nije dovoljno za mozaik koji portretira srbijanskog predsjednika i njegovu politiku dobrosusjedstva, ako Dodik, Mladić i tretiranje ratnih zločina djelima ne pokazuju obim Vučićeve neiskrenosti kada truni o tome da ga niko neće posvađati sa Bošnjacima, evo i jednog zabavnog primjera. Prošle se sedmice Aleksandar Vučić susreo sa američkim ambasadorom u NATO-u Matthewom Whitakerom. O značaju susreta je izvijestila i beogradska Politika, plasirajući ambasadorov tekst na naslovnici (Dodik i “smeće” su bili amortizer na istoj strani), ističući novootkriveno prijateljstvo Srbije i SAD-a. Ambasador Whitakker u tekstu posve otvoreno pita Srbiju kuda goni, koje su joj vrijednosti, da bi sam ponudio i odgovore: ako želi snagu i zaista ulogu mirotvorca, Srbija ima tek jedan put - Zapad i to operativni sklad sa SAD-om i Evropom.

Neki bi rekli da je to dobro zapakovana prijetnja, jer današnji Washington ne voli igrati na kartu demokratskog ubjeđivanja, već preferira neuvijenu poruku koja bi u ovom slučaju mogla biti prevedena kao kraj Vučićevog sjedenja na pola stolice u Moskvi, a pola u Bruxellesu. Možda su u pravu, a možda Vučić zaista misli da može farbati i Bijelu kuću, nije ni važno. Puno je zanimljivije kako će svojim hordama birača objasniti da Zapad više ne mrzi Srbe, da je NATO-bombardovanje zasluženo, da je i sam griješio kad je Evropu i SAD optuživao za obračun s Miloševićem, a još i više kada je odbijao i zvanično priznanje Kosova? Koliko će message-boxova trebati za odrješenje od ruske braće i sankcije Moskvi? Kako god, niko se ne bi trebao iznenaditi ako uskoro one svoje čuvene tirade na RTS-u, koje garnira uvredama novinara, više ne bude započinjao jadikovkama da trpi skandiranja “Vučiću, pederu”, već poklicima “Vučiću, Ameru” i zahvalom SAD-u. Jer sve može, samo ako ima natruha vlasti. A o Mladiću će ionako odlučivati Haag.