Vučićev biber po Vidovdanu

Znali smo, to jest rekao nam je Aleksandar Vučić, da Srbija živi svoje zlatno doba, da je ekonomski tigar, najbrže rastuća privreda u Evropi, da on - kud god krene - uživa u vlastitim rezultatima, ako se vozi cestom, on ju je sagradio, ako putuje vozom, prugu je (lično) trasirao, no valjda iz skromnosti do sada nam nije otkrio da je vidovit. A ispostavilo se da jeste i to u razmjerama na kojima bi mu pozavidjele sve vidovite Džemile ovog svijeta: predsjedniku Srbije je uspjelo da u tančine, gotovo u minut predvidi epilog velikog subotnjeg okupljanja u Beogradu: “Biće nasilje. Po našoj procjeni, od 15 do 21 do 15 do 22 očekujte početak nasilja, ali spremni smo”, kazao je Vučić i nije omanuo. Bilo je nasilja, počelo je u predsjednički precizirano vrijeme, kordoni policije i žandarmerije demonstrirali su silu, vjerujući svome vođi da studenti spremaju nasilje jer žele srušiti državu. A krunski dokaz - prepoznao je predsjednik - bila je objava na kraju protesta: “Imate zeleno svetlo”! Te tri riječi, koje je samo Vučić razumio kao atak na Srbiju, pokrenule su represiju čiji je rezultat 77 privedenih građana, od kojih je 29 zadržano u pritvoru. Tužilaštvo je izbrojalo 48 povrijeđenih policajaca - svi pod punom ratnom spremom i sa štitovima - i priznalo da je dvoje građana zatražilo pomoć u urgentnom centru. No, gotovo sve redakcije koje su izvještavale sa protesta pišu o policijskim napadima na svoje kolege, pendrecima, kundacima, nogama, i traže očitovanja vlasti koja nije štedjela na biber-spreju. Suzavca je bilo na izvoz, valjalo se suprotstaviti opasno lijepim djevojkama, dotjeranim i nasmijanim studenticama, uvjerenim da Srbija zaslužuje bolje od Vučića.

Vidoviti predsjednik pak proglašava pobjedu i obećava da neće biti pomilovanja niti abolicije od krivičnog gonjenja, studente i građane koji su učestvovali u protestima “Vidimo se na Vidovdan” proglašava teroristima zbog kojih vlada ogromno nezadovoljstvo u redovima Srpske napredne stranke. Premijer Đuro Macuta i naprednjaci, otkriva vidoviti Vučić, naročito su ljuti na rektora beogradskog univerziteta Vladana Đokića. Rektor je na Slaviji bio među govornicima, zalažući se za obrazovanje i odbranu jedinstva univerzitetskih i ljudskih vrijednosti. Predsjedniku je to neoprostiv grijeh, zato će podržati premijera u obračunu s teroristom rektorom, no on nije jedini koga čekaju stepeni odgovornosti, policija se juče razmilila po fakultetima i počelo je hapšenje studenata iz Beograda, Niša, Zaječara i Smedereva. Predsjednički informeri samo proširuju liste optužbi - studentima u grijehe pripisuju planove o nasilnim napadima na Narodnu skupštinu, zgradu Vlade, upad i blokadu gradilišta za EXPO, Andrićevog venca, Pionirskog parka, zgradu Radio-televizije Srbije... Sve je te planove Vučić predvidio, a onda i preventivno zaustavio, Srbija je pobijedila i ako Bog da kišu - reče predsjednik - zadržat će stopu rasta od 3,5 posto, EXPO ima da bude, a nastavit će se i književne večeri u Ćacilendu, jer su tamo - među predsjedničkom svitom udvorica, osuđenih hrkalovićki, lopova, bandita i ološa preostalog iz ratova - i omiljeni predsjednikovi studenti, oni koji žele da uče i jednog dana budu kao on sam. Ili barem lažovi kalibra Ane Brnabić.

Ko god je pratio okupljanje “Vidimo se na Vidovdan”, morao je naslutiti ovakav rasplet. Slavija je bila blokirana skoro sat prije početka protesta, centralne beogradske ulice su se samo punile ljudima, studentske procjene govorile su o pola miliona pristiglih građana, MUP Srbije se zaglavio na predsjedniku podnošljivoj cifri od 36.000 ljudi. Govornici se nisu dali smesti: studentski pokret prerastao je u pokret obespravljenih, zato oni - uz već uobičajenih 16 minuta šutnje za žrtve stradale pod nadstrešnicom željezničke stanice u Novom Sadu 1. novembra prošle godine - traže odgovornost vlasti ogrezle u korupciji i nude društveni dogovor čije su osnovne tačke priznati studentske plenume, ispuniti već isporučene zahtjeve, osigurati jednak tretman za sve prosvjetne radnike i poštivati autonomiju univerziteta, slobodni i pošteni izbori čije raspisivanje hoće odmah i to bez podmićivanja birača, uz ravnopravan pristup medijima, insistiraju na obnovi pravosuđa, smjeni i procesuiranju sudija i tužitelja koji su kršili zakon pod političkim utjecajima, depolitiziranoj policiji, te preispitivanju velikih državnih ugovora i investicija. Studenti najavljuju kraj izdajničke vlasti, vlast će - očito je - učiniti sve da odsvira kraj svakom glasu pobune. Da neće birati sredstva, pokazali su Vučićevi batinaši sprečavajući dio protestanata iz Obrenovca da uopće uđu u Beograd, što je praktično bila uvertira za predsjedničku vidovitost i biber-obračun sa studentima.

U vidovdanske zanimljivosti valja upisati i nekoliko znakovitih detalja: cijeli je svijet izvijestio o sukobu policije s demonstrantima u Beogradu, pri čemu ni zapadni ni ruski izvori nisu iskazali potrebu da saučestvuju u Vučićevim problemima, a on sam je našao vremena da za Vidovdan ovjenča Radovana Viškovića, premijera Republike Srpske i jednog od trojice bjegunaca od bosanskohercegovačkog pravosuđa, Ordenom Srbije na lenti za izuzetne zasluge i učvršćivanje miroljubive saradnje i prijateljskih odnosa Republike Srbije i RS-a. Ne može Vučić bez petljanja u druge države, ne može bez dežurnih neprijatelja i mrskih stranaca koji napadaju sretnu Srbiju. U toku protesta u Beogradu predsjednički mediji su Natašu Kandić, koja se decenijama zalaže za suočavanje s prošlošću na Balkanu, i sarajevskog reditelja Dinu Mustafića optuživali kako Srbiju žele proglasiti genocidnom, istim onim jezikom laži kojim su Oslobođenje, Mila Pajić i Aida Ćorović proglašeni organizatorima obojene revolucije. O kojoj je Vučić i knjigu najavio i to u milionskom tiražu namijenjenom i kineskom tržištu. Bit će aktuelniji ako umjesto o obojenoj ispiše traktat o svojoj biber-revoluciji koju ne prestaje slaviti.

Šta tu ima da se slavi, upitao ga je jučer opozicionar Zdravko Ponoš i dodao: “Nesrećna je zemlja u kojoj stotine hiljada ljudi na protestima traže pravdu. Nesrećna je zemlja u kojoj hiljade policajaca razbijaju proteste. Nesrećna je zemlja sa predsednikom koji proslavlja njenu nesreću. Jadan je takav predsednik. Da ti nisi tako jadan, ništa od ovih nesreća bilo ne bi. Da nisi takav, stavio bi prst na čelo i zamislio se nad tim do čega si doveo ovu zemlju. Ali jesi, jadan si. Zato i ne vidiš da proslavljaš svoju propast”. Teško je u ovom času - čak i vidovitom Vučiću - prognozirati rasplet srbijanskih zbivanja. Ali je već sada jasno da studentima treba odati ogromno priznanje za njihovu hrabrost i ustrajnost, za spremnost da se mirno i dostojanstveno bore za svoju budućnost. Da se ljepotom, kao one studentice, i osmijesima suprotstave kordonima policije. Pa šta bude. Za razliku od njih, naši se domaći borci za budućnost bore okršajima na društvenim mrežama iz kojih nerijetko frcaju radikalni nacionalizmi, no to nikako nije prepreka da se - kao ovih dana - srbijanskim studentima drži slovo o skretanju u kosovski mit. Na brdovitom Balkanu ništa novo: svima je najbolje pod šapama velikih vođa. Vučić na to i računa. Ali srbijanski studenti se još ne predaju. Svaka im čast.