Vrijeme sumornih istina

Vrijeme je ratova koji huče okolo svijeta, vrijeme sumornih istina da ništa nema svoju stalnost, te da se čovječanstvo u svojim nakanama da nikad ne bude u miru, nijedan trenutak, neprestano ustremljuje u pravcu razaranja, destrukcije, masovnih patnji miliona ljudi. Kao da je jedino to ostalo sada od svega što poznajemo, plutamo na splavu ispod kojeg se vide čeljusti demonskih kreatura, prijeteći svakog časa da nas proždru svojim pohlepnim, nezajažljivim vilicama. Nismo više uopšte sigurni šta nas i zašto održava, kako ova vaseljena podnosi toliku količinu bezumlja i besprizornog nepočinstva, gubitka svake zere humanosti. Dok ljeto odmiče ka svom zenitu, dok se spremamo na godišnje odmore, dok maštamo o pravdi i slobodi, snatrimo o ljubavi i nježnosti, tamo negdje urušava se sva nada, satiru se djeca koja nisu udahnula ni prve uzdahe spoznaje da jesu i da postoje, nije ih sunce ni ogrijalo kako bi trebalo, a već ih se ostavlja zemlji da budu vječna prašina mračne savjesti i meso koje se žrtvuje zarad podivljalih azraila neoliberalnog kapitalizma koji se ne može smiriti u svojoj potrebi da sve proždre, da proguta svaku jedinku koja mu se ne povinuje i ne pokori. Sa jedne strane svako obilje i datost, sa druge puko beznađe i jad.

Ono što ljudi jedni drugima rade, da bi jedni umirali, a drugi živjeli u svakoj raskoši, nije poznato ni jednom drugom živom biću na Zemlji. Samo čovjek po svaku cijenu iskorjenjuje svoju vrstu, zaogrćući se ideološkim i religijskim fantazmama, ispod kojih ne stoji ništa drugo do gola potreba da se vlada, da se drugog tlači, da se pljačka, otima, uzima ono što mu ne pripada. Jer uvijek je malo, uvijek je potrebno naše više, za nečije ništa. Tek kada dođe rat i kada se sve obesmisli, mi vidimo koliko su sve naše potrebe iluzorne. Koliko je sve malo, koliko je sve nedostatno. A ipak, možda je ono dijete koje se krije u podrumima Gaze sretnije danas od nas koji imamo sve. Jer mi smo obmanuti u svojoj samodovoljnosti, zaslijepljeni potrebom da posjedujemo, da kupimo, da utažimo porive i animalne instinkte, a ono se bori da bez čelika i ognja izgradi svoju kulu u pijesku. Pa i kad mu je vjetar i talasi sruše, njegova radost će biti da je iznova gradi. U supstancijalnom smislu ljudskosti ono je naša bit, u njemu se krije sve što mi nikada ne možemo doseći. Sve dok i njemu sve što imamo ne bude dostupno, ništa nema smisao, ni ukus, ni boju.

Najnovije vijesti koje ovih dana grčevito pratimo, komentarišemo, zauzimamo strane, o još jednom ratu koji prijeti da se prelije u katastrofalan sukob sa nesagledivim posljedicama, nisu nešto što može da ostavi ravnodušnim, iako nas se uglavnom ne tiče. Ma koliko se daleko nalazili od žarišta, na sve nas se iznova prelijeva ta avet koja neprestano kruži planetom pomjerajući pamet, ostavljajući pustoš koja se utiskuje u tijelo civilizacije kao krater koji je nemoguće ispuniti bilo kakvim sadržajem. Drugim riječima, sve je praznina, moć koja gramzivo i halapljivo nastoji pomjerati polove i orijentire ljudske egzistencije donosi odluke da iznova proizvede cunamije tuge, obesmišljavajući svako naše dostignuće, svaku radost i mogućnost da jednom stanemo i predahnemo.

I sada, dok ovo pišem, na raznim meridijanima i paralelama patnja i stradanje stoje kao jedina uporišta nama poznatog života. Medijska slika svega toga depresivna je traka proizvodnje sadržaja kojim se u realnom vremenu prati patnja drugog. Učestvujemo u globalnom rijalitiju gdje se navijački odnosimo spram strana koje liju krv i mislimo kako smo nemoćni, kako ništa ne možemo učiniti. To jeste djelimično tačno, ali dok god pristajemo na veliku obmanu, ma gdje se nalazili, ma u kakvim okolnostima postojali, užasi će nam se ciklično ponavljati u svojoj brutalnoj refleksiji. Ne možemo učiniti mnogo, ali možemo svako od nas ponaosob pokušati preosmisliti svoju ulogu i svoj doprinos. Svako jutro kada se budimo, možemo donijeti neke odluke, kako ćemo prema onome koji je do nas biti bolji, pokazati plemenitost prema životinji, prema biljci, prema svemu što raste oko nas. Jer fašizam počinje na malim stvarima, tek poslije se razvije u ubilačku mašineriju koja nas vuče na dno. I ne treba zaboraviti, sve što se događa, nije produkt nekih viših sila, nema onostranih uticaja, to je naše činjenje, sve što radimo, vraća nam se poput bumeranga i razara nas.