Vrijeme sudbonosnih odluka

ČOVIĆ JE OPASAN PROTIVNIK Dok su bh. fudbaleri svih nacionalnosti uz nadljudske napore branili boje svoje zemlje u susretima protiv Rumunije i Kipra, dotle smo na drugoj, političkoj strani, gledali i još gledamo otvorene pokušaje Milorada Dodika da zabije glogov kolac u samo srce Bosne i Hercegovine. No, sada se susrećemo i sa HDZ-om koji želi iskoristiti Dodikove secesionističke ambicije da zakuca Izborni zakon po svojoj mjeri. HDZ danas vedri i oblači u političkoj ravni Bosne i Hercegovine.

Uz direktno uplitanje američke diplomatije, konstituirana je nakon izbora vlast u BiH, ali ona je od početka uspostavljena na logici laži i prevara. Na bošnjačkoj strani, međunarodna zajednica je progurala trojku, koju sačinjavaju SDP, Naša stranka i Narod i pravda. Potkapacitiranost trojke se jasno ogleda na planu sigurnosti, pravosuđa i finansija, što predstavlja temelj države. Vidjeli smo sa koliko je upornosti danas bjegunac od zakona Milorad Dodik, a važan dio vlasti, tražio resor finansija. Ovo je zato što je tako mogao vršiti kontrolu svih finansijskih tokova u državi, a posebno vojnog kompleksa. Ministar odbrane Zukan Helez je s razlogom ukazivao i ukazuje na neodrživo finansijsko stanje u vojsci. I dok su u susjednoj Srbiji rasli vojni troškovi, a ovdašnji srpski ministri išli da se dive uspjesima srpske vojske i vojnim vježbama u Srbiji, dotle su u BiH oni stagnirali. I to je jedan od ciljeva - zatući BiH da u vojnom smislu ne može odgovoriti na eventualne događaje koji se projektiraju u susjednoj državi.

Drugi važan krak stabilnosti BiH je sigurnost. Nakon hapšenja ministra Nenada Nešića, prvi čovjek Ministarstva postao je Ivica Bošnjak, kandidat HDZ-a, koji se nakon događaja koji su potresli BiH proslavio sladunjavom rečenicom “da je sigurnosna situacija pod kontrolom”, iako je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) u trenutku kada je izgovorio ovo dovedena u vrlo tešku situaciju. Pravosuđe vodi Davor Bunoza, također kadar HDZ-a, iako u njegovoj biografiji piše da je nestranački kandidat... Koliko mogu da se sjetim, na čelu ministarstava finansija i pravde dosad su, uglavnom, bili hadezeovci, manje SNSD, ali nikada Bošnjaci. Slabašniji dio vladajuće koalicije unutar Vijeća ministara BiH predstavlja trojka, koju su sadašnji događaji izbacili kao ustavobranitelje BiH. Ali, kriza koju je proizveo SNSD dio je istog plana koji je skovan u Beogradu, a koji - ispostavilo se - nije daleko od viđenja službenog Zagreba, o čemu svjedoči premijer Andrej Plenković koji nije ni trebalo da govori da neće uvoditi sankcije Dodiku, jer smo to slutili od početka. Njegove riječi u Mostaru kako “sankcije nisu rješenje”, a odricanje od uvođenja sankcija Dodiku zvuče otužno i uvredljivo kada se zna za stav većine evropskih zemalja.

Karakteristično je da se blagim saopćenjima koja liče na kupovanje vremena hrvatski političari zalažu za rješavanje bh. problema na način “da se održe mir, stabilnost, integritet građana, posebno Hrvata u BiH”, kako je bezazleno trunio Plenković. Ovako hrvatski premijer ne bi svakako pričao da su u Dalmaciji, Slavoniji ili nekom drugom dijelu lijepe naše kroz otvorenu pobunu bili ukinuti zakoni hrvatske države. Uostalom, poznato je kako je reagirala Hrvatska prema pobunjenim Srbima, koji su prije 30-ak godina htjeli svoju državu na njenom teritoriju. Nakon redarstvene akcije Oluja hiljade građana srpske nacionalnosti morale su napustiti svoje domove. Željana Zovko, Plenkovićev megafon, već duži niz godina iznosi neistine o navodnoj ugroženosti Hrvata u BiH ne bi li pomogla zvaničnoj politici Zagreba da ostvari ratne UZP ciljeve. To je nedavno potvrdila i svojom izjavom u Washingtonu, kada je negirala BiH, što je sve na tragu velikohrvatske tuđmanovske ideologije. U principu, sve dolazi iz jedne te iste kuhinje čiji su visoki zagovornici predsjednik Zoran Milanović i premijer Plenković.

NAJVIŠE SE PLAŠIM BOŠNJAKA Šta sada treba raditi? Najprije istrajati u dosadašnjem beskompromisnom otporu Miloradu Dodiku i kamarili oko njega, koja zna da njegovim padom i oni završavaju u blatu historije. Dodik je svjestan da mu je manevarski prostor potpuno sužen, posebno nakon protjerivanja iz manjeg bh. entiteta njemačke ministrice Anne Lührmann i nakon uvođenja sankcija Austrije i Njemačke pobunjenicima iz Banje Luke. Njemačka je prije tri godine obustavila četiri projekta koji su trebali biti realizovani na području Republike Srpske, vrijedna 105 miliona eura. Dodik je izgubio sagovornike jer više niko neće da razgovara s njim, osim srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Kada je zatražio podršku u Izraelu, praktično je izbačen kao bjegunac od pravosuđa, a njegovo oslanjanje na Viškovića i Stevandića je potpuno beskorisno, što i on zna. Oni mu ne mogu ni u čemu pomoći kao ni članovi njegove skupštinske većine. Svaki policajac na teritoriji BiH mogao bi ga uhapsiti, jer je naprosto bjegunac.

U postojećoj situaciji najviše se plašim bošnjačke strane. Trojka, čiji su prvaci, pokazalo se, spremni na ustupke HDZ-u, ne smije napraviti historijsku grešku. HDZ je pokušao zamazati oči fingiranim odmicanjem od Dodika, o čemu sam i sam pisao nedavno na ovim istim stranicama upozoravajući da se radi o trikovima Čovića, majstora političkih procesa. On je pokušavao da naplati svoje odmicanje od Dodika brzim proguravanjem svog srednjovjekovnog projekta koji se danas naziva Izborni zakon, a koji je naišao na neodobravanje u zapadnoevropskim prijestolnicama. No, ne treba misliti da će se HDZ umoriti u insistiranju na izbornom zakonodavstvu po principu da svaki narod treba birati svog ekskluzivnog predstavnika ‒ Hrvati Hrvate, Srbi Srbe, a Bošnjaci Bošnjake. Zbog ovakvih zahtjeve HDZ već godinama sistematski pokušava ubijediti evropsku javnost da su Hrvati u BiH diskrimirani. Uvjeren sam da bi, zbog građanske države za koju se zalaže bar pola stanovnika BiH, legitimno predstavljanje bilo hod unazad. Zato smatram da nikakvih bosanskohercegovačkih obećanja i potpisa pod matricu legitimnog predstavljanja i biranja člana Predsjedništva BiH iz reda tri od pet kantona ne smije biti. Po mom sudu, to je, zapravo, i dalje nastojanje da se formira treći entitet i to moraju znati pregovarači iz stranaka trojke koji će biti pitani pred historijom kako su se ponijeli prema ovom sudbinskom pitanju. Za ovo su potrebni veliki nervi (ali goleme plate u parlamentima to garantiraju, valjda), treba izdržati goleme pritiske i ucjene. Duboko vjerujem da Bosna i Hercegovina ima šansu samo kao građanska i demokratska država bez ekskluziviteta ijednog naroda, ni Bošnjaka, ni Srba, niti Hrvata. Ovo je vrijeme sudbonosnih odluka.