Vrijeme je (opet) za ustanak
Da je sreće i makar malo ispunjenih obećanja kojima smo od Daytona do danas bombardirani - naročito u sezonama kakva je ova, izbornim, dakle - ovaj bi se tekst zvao “85 slavnih godina”. I kada to kažem, ne mislim zaista na one zlatne kašike koje su amanet Izetbegovića, niti na privredna čudesa kakva je sad pa sad obećavao Dodik, ne mislim čak ni na evropske blagodati u kojima - po kalendaru Dragana Čovića - već uveliko uživamo. Govorim o vrijednostima, onim koje nas određuju i po kojima se prepoznajemo i kao ljudi i kao društvo, govorim o slobodi, jednakosti, pravu na pravo i pravednost, svemu onome što je tog vrućeg jula 1941. godine okupilo ustanike riješene da se suprotstave najvećoj pošasti prošlog stoljeća - fašizmu. Da su uspjeli, svjedočio je 27. juli, koji je upravo zato decenijama bio veliki dan naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, prilika da proslavimo domaće uspjehe, da najvredniji radnici i najuspješniji privrednici dobiju priznanja, da se trasiraju srednjoročni planovi, u pogon puste novi pogoni, fabrike, hidrocentrale, mostovi, ceste.
Mi, kojima se danas kao velika postignuća poturaju kukavičija jaja, u orbite uspjeha lansiraju kružni tokovi, a kad njih zafali, naše sretne vođe postave vrpce na semafore i komade trotoara, već odavno i ne primjećujemo koliko su, skupa sa slavnom ustaničkom prošlošću, oteti i zgaženi i naši praznici, naša zajednička povijest progonjena, u nadahnutim izljevima mržnje redovito falsificirana i gurnuta u onaj isti zapećak u kome - ako pitamo vladare naroda - treba da tavori skupa sa potlačenim, izigranim, izvaranim ljudima i svim onim svetim vrijednostima koje više ne stanuju ovdje. Zabranjene su kao zajednički ideali, jer zajedništvo i solidarnost su najveći strahovi svih autokrata. Naša antifašistička prošlost noćna je mora njihove blažene tenderske budućnosti. Upravo zato, prisjetimo je se.
Drugi svjetski rat harao je Evropom dvije godine prije nego su sile Osovine pregazile Kraljevinu Jugoslaviju, čiji je Bosna i Hercegovina bila sastavni dio. O kakvoj je vlasti riječ, govori spremnost tadašnje jugoslovenske vlade da prihvati Trojni pakt, koji je propao, ali nije razvrgnut: kralj se spašavao i utekao, a Hitler - bijesan što mu neki Balkanci mrse planove - naredio invaziju i za 11 dana Jugoslavija je kapitulirala. Zloglasna NDH pružila se preko naše zemlje, kao odana fašistička ispostava, četnici Draže Mihailovića sanjali su veliku Srbiju, zato ih je kralj iz Londona proglasio otadžbinskom vojskom, i to u času kad je veliki đeneral već imao u džepu sporazum s Trećim rajhom o zajedničkom obračunu s partizanima. Komunistička partija Jugoslavije obznanila je svoje planove otpora fašistima 4. jula - odlukom o široko rasprostranjenom ustanku protiv okupatora na cijelom prostoru zemlje.
U zajedničkoj državi taj dan je slavljen kao Dan borca, da bi se - današnjim jezikom rečeno - kampanjom dirigiralo: 7. jula Žikica Jovanović Španac poveo je ustanak u Srbiji, 13. jula digla se Crna Gora, 22. Slovenija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska masovno su ustale 27. jula, 11. oktobra prilepski i kumanovski partizanski odredi napali su bugarske fašiste u Makedoniji. Skoplje i danas ponosno slavi 11. oktobar kao državni praznik, Podgorica 13. juli obilježava kao Dan državnosti referirajući se na ustanak, a još i više na Berlinski kongres, koji je toga dana 1878. priznao nezavisnost Crne Gore, a Hrvatska umjesto 27. jula slavi 22. juni, ne zato što je tog dana počela čuvena Hitlerova operacija Barbarossa - invazija na Sovjetski savez - već zato što se istog dana 1941. okupio Sisački partizanski odred. I Slovenci su odustali od 22. jula, praznuju otpor fašizmu 27. aprila, kada je osnovana Osvobodilna fronta, koja je po ukusu današnje Ljubljane bila šira koalicija, iako je u njenom osnutku sudjelovala Komunistička partija. Jasno je zapravo da se na cijelom prostoru bivše Jugoslavije vapi za otklonom od KPJ, koja je - uprkos svim današnjim ideološkim zamjerkama - s Titom na čelu organizirala i Narodnooslobodilačku borbu i oslobodila zemlju od fašista. Ali i uporedo s velikim bitkama, uspostavljala narodnu vlast kojom se zemlja dičila tokom svih godina svog postojanja, sve do raspada pod najezdom ratova Slobodana Miloševića.
Bosna i Hercegovina je tog davnog 27. jula, prije ravno 85 godina, plamen ustanka zapalila u Krajini. Partizani i narod, već suočen sa ustaškim terorom i odmazdama, napali su Drvar i Bosansko Grahovo. Već su svjedočili transportima prognanika - iz okoline Bihaća i pograničnih naselja Like stizali su žene, djeca i iznemogli starci, jer su ustaše izdvajale muškarce i ubijale ih. Zvuči poznato? U Drvar toga doba stiglo je i oko 350 prinudno iseljenih Slovenaca iz okoline Maribora, a lokalno stanovništvo je živjelo u strahu od hapšenja, pljačke i smrti. Partizani su u zoru krenuli u napad i do večeri su Bosansko Grahovo i Drvar oslobođeni, da bi u Drvaru bila formirana Drvarska brigada, prva brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Do kraja rata, Drvar je ostao važno partizansko uporište, formirani su i prvi organi narodne vlasti u našoj zemlji iz kojih se razvio ZAVNOBiH. Naša BiH je ostala središte partizanskog otpora, baza Vrhovnog štaba NOVJ-a, najteže bitke odigrale su se na ovim prostorima - od Bitke za ranjenike na Neretvi, preko Sutjeske i Kozare do opet Drvarske operacije, ustaški logori smrti i stratišta poput Donje Gradine, kao i četnički zločini u Podrinju, upravo su našoj zemlji priskrbili tužno prvo mjesto u broju žrtava - od ukupno nešto više milion stradalih na prostoru bivše Jugoslavije, po procjeni demografa trećina je - 382.000 - bosanskohercegovačkih žrtava. Sarajevo je upisalo 10.789 žrtava u Drugom svjetskom ratu, nešto manje nego u vrijeme opsade.
Tito i partizani su pobjedu nad fašizmom dočekali kao uvaženi saveznici antifašističke alijanse, Jugoslavija je - naročito nakon razlaza sa SSSR-om - krupnim koracima grabila svojim nešto između putem, zaostajala za Zapadom, ali je Istočnom bloku bila raj na zemlji. Ni Jugosloveni se nisu pretjerano žalili, sve dok nacionalistička desnica nije zajahala na talasima mržnje i strahova. Čak više nije ni važno je li Milošević zaista vjerovao da može tenkovima porobiti ostatak bivše nam domovine, istina je da je svojim ratnim pohodima poništio odluke AVNOJ-a, republičke granice postale su državne, s izuzetkom Srbije iz koje se izdvojilo Kosovo. Bosna i Hercegovina je opet najgore prošla pod naletima fašista iz susjedstva, jer su i Franji Tuđmanu narasli apetiti, no mir u Daytonu je svoje uporište pronašao u ZAVNOBiH-u. I to je ta božanska pravda, na koju i danas nasrću nacionalisti, boreći se svojim mržnjama protiv antifašizma i svih nas.
Za koji dan ćemo to uživo gledati u Mrkonjiću, rodnom mjestu ZAVNOBiH-a, na koje će novim talasima podjela združeno napasti tvorci aktuelnog srpskog sveta. Onog istog kome se Čović divi, a Izetbegović ne krije da želi biti oktobarski treći član. Svi oni priliku vide u bujanju fašizma na sve strane. Iako ga neki od milja zovu populizmom i(li) suverenizmom, to je nažalost fašizam u svom izvornom, rasističkom liku, a njegovi promotori se i ne libe priznati da su im ciljevi eliminacija drugih i drugačijih, bilo da je riječ o migrantima ili pak cijelim narodima. Zato je prevažno prepoznati ih i usto ne zaboraviti da je baš ovdje, u ovoj zemlji, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Sanskom Mostu, voljom naroda i građana izglasana Deklaracija o našim pravima, povijesni dokument naše slobode, ravnopravnosti i jednakosti, i to godinama prije nego u UN-u. Obavezni smo da joj ne okrenemo leđa, poštujući slavnu antifašističku prošlost, šta god o njoj danas govorili oni koji nas porobljavaju, dijele i svađaju. Da bi njima bilo dobro. Sretan Dan ustanka!