Vratile se devedesete, evo ih opet

Neprestano mi se doima, ne samo meni, da su nam, kako smo, u smislu prolaska godina, dalje od devedesetih godina prošlog vijeka, one sve bliže i, kako se uzme, sve draže. Sudeći prema ikonografiji i pokličima koji nam dolaze ovih dana sa svih strana šarenog regiona, moglo bi se bez imalo dvojbi zaključiti da one jesu tu, nigdje se nisu ni makle, odnosno mi od njih nismo načinili ni jedan korak koji bi nas razlikovao od te mračne i nespokojne decenije.

Kada pogledam sa stanovišta vlastite prolaznosti, ne treba mi uopšte mnogo razmšljanja da shvatim da je cijeli moj svjesni život zapravo obilježen, zabetoniran i omeđen tim narativom. Najprije onim neposredno ratnim, potom se učinilo u jednom trenutku poraća da je moguća promjena paradigme, da ću se jednog dana zaista probuditi u svijetu u kojem će naslijeđe majki i očeva biti samo daleki odjek, kojeg ćemo se rijetko sjećati jer je prošao, jer je istamburao svoje. No, kako to obično biva ovdje kod nas, kako sam odrastao trube našeg lažnog herojstva i samoobmana, onog ubitačnog vraćanja na uvijek isto, postajale su sve glasnije, a sve se više sužavao prostor sanjane budućnosti kojom bi se iskoračilo van betoniranih militarističkih i ratnohuškačkih okova.

No, ništa ne treba da čudi, što smo sijali, to žanjemo, gnjilo klasije i jalove porode nemogućnosti da prevaziđemo ubitačne modele vlastite propasti.

Vratimo se na početak, nakon što su konačno završeni jugoslovenski ratovi, ništa se u onom suštinskom smislu nije ni pokušalo uraditi kako bi se generacije koje dolaze bar prividno pripremile na neki drugačiji model supostojanja. Etnonacionalni žrvanj zajahao je društvo, kulturu, obrazovanje i sve što možemo zamisliti, nastavljajući ratove mirnim putem. Jer rat je naš najvažniji događaj, on determiniše sve odvajkada, hajdučije se nismo spremni odreći, niti joj na bilo koji način okrenuti leđa.

Istina, evo tri decenije se ne puca, ali se puca iznutra, nepodnošljivo se rascjepljuje sve u nama, do te mjere da je pitanje da li je iko ovdje, gdje jesmo, stvarno ostao normalan. Politički inžinjering enonacionalizma sužavanja svijesti, drži u trajnom ropstvu, podastirući fantaziju nacionalnog preimućstva kao jedino održive segmente opstanka.

Dakako, mi nismo u tome novi, niti prvi, svuda okolo nas događa se precvjetavanje naroda, ali pitanje je da li mi iznova, nakon svega što jesmo preživjeli, u krvi i bijedi, još jednom moramo gaziti na one iste staze poraza i gubitka.

Pri tome, mi još uvijek egzistiramo u vladavini onih koji su bili direktni kreatori i učesnici ratova, nismo uspjeli napraviti nikakvu distancu, pokrenuti energiju koja će dovesti do mogućnosti suočenja, refleksija na naslijeđe onih prije nas, već smo se pritisnuti beznađem iseljavali ili deluzije letargije, ostavljajući zemlje na milost i nemilost pljačkaškim hordama partitokratskih neoliberalnih kasti. Onih koje su uspostavile grozomorna načela da je naš smrad bolji od svakog drugog, te da se u njemu valja uljuljkati i čekati do besprizornosti. Lajući bijesno na sve što nije u bojama “naše” zastave.

Neko bi mogao reći, ali evo postoje mladi ljudi koji su u politici, koji sada kreiraju nove paradigme, ali upravo u tome jeste suština problema, jer oni koji su došli, nisu učinili ništa da bi prevazišli one koje su navodno prezreli. Samo su se ušančili u kanale koji su godinama unazad prokopani, bez želje i savjesti da nešto mijenjaju, odustajući zarad vlastite komotnosti od svi načela solidarnosti i pravdoljubivosti. A mi koji nismo prihvatili tu luču da se okušamo u areni borbe za budućnost, jer nam je bila nedostojna i prljava, povukli smo se u mikrosvjetove koji nam sada grizu jetru, sprečavajući nas da reagujemo, da odredimo svoje istinsko mjesto u koordinatima konfuzije i propasti.

Otuda, možda je posljednji trenutak da se nešto učini i da se odredimo. Da, bilo ih je još mnogo i puno puta smo govorili kako ovako ne može dalje, pa podbacili. Ali sad je posrijedi goli opstanak, trenutak u kojem se treba pokazati da li jednom konačno, kao subjekti života, možemo prevazići traumu kojom smo obilježeni, ili ćemo se prepustiti tome da do samog kraja ostanemo objekti stihije i tuđe volje.