Vojnička čizma kejnzijanizma
Samit NATO-a održan krajem juna u Haagu donio je niz odluka kojima se jača vojna industrija Saveza. U praksi, članice NATO-saveza su preuzele obavezu povećanja državne potrošnje na odbranu putem ugovaranja nabavki sa kompanijama iz vojne industrije kako bi se postigla ciljana vojna sposobnost u svakoj od zemalja članica i time generisao zajednički odbrambeni efekat. Mnogi su u ovakvoj orijentaciji NATO-a prepoznali vojni kejnzijanizam – ekonomsku politiku prema kojoj povećanje vladine potrošnje na vojsku rezultira ekonomskim rastom ili stabilizacijom privrede uz istodobno ispunjavanje planova iscrtanih u kabinetima ministara odbrane. Na spomen Keynesa probudio se interes i čitalaca koji se pretežno zanimaju ekonomskim temama.
Keynes u stroju
Evo kako se to dogodilo. Povećana izdvajanja za vojsku, tokom Drugog svjetskog rata, nastavljena su i u poslijeratnom periodu, tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka. SAD su, primjerice, alocirale i do 50%, a Velika Britanija između 15% i 20%, državne potrošnje prema vojno-industrijskom kompleksu. Da je i bivša Jugoslavija u to vrijeme sedlala (vojnog) konja za utrku pokazuje podatak o izdvajanju 10% njenog tadašnjeg nacionalnog dohotka za vojni budžet. Održavanje pune zaposlenosti i visokih stopa ekonomskog rasta moglo se, doduše, postići i državnom potrošnjom na civilne robe i usluge, čime bi se punile potrošačke korpe domaćinstava umjesto vojna skladišta.
Dodatni razlog koji je pretegnuo ka potrošnji na vojsku bio je ideološke naravi. Svijet je, naime, bio ponovo na ivici rata, ovog puta hladnog, pa je Zapad nastojao nadvisiti ambicije Sovjetskog saveza u pogledu vojnog naoružanja i opreme. Zbog toga su vrata državnog trezora bila širom otvorena prema vojnoj industriji. John Maynard Keynes, najveći ekonomist 20. stoljeća, s takvim upravljanjem novcima poreznih obveznika vjerovatno se ne bi u potpunosti složio, budući da je i sam zagovarao razboritost u planiranju državne potrošnje. Originalni ekonomski paket kejnzijanizma sadrži mnogo više investicija u civilne svrhe: javnu infrastrukturu, cestovne saobraćajnice, energetske objekte.
NATO i mi(r)
Strateško opredjeljenje NATO-saveza sa samita u Haagu o alociranju 5% BDP-a na odbranu strukturirano je od 3,5% vojnih troškova i 1,5% ulaganja povezanih sa odbranom radi odvraćanja od budućih ratnih sukoba. U svemu tome bi naša domaća namjenska industrija mogla prepoznati priliku kreiranu i za NATO-ove partnerske zemlje, poput Bosne i Hercegovine. Riječ je o revitalizaciji proizvodnih sposobnosti namjenske industrije u BiH, snaženju logističkih lanaca u kojima učestvuju domaće kompanije uz posebnu pažnju ka otklanjanju postojećih uskih grla po pitanju opskrbe ključnim materijalima i proizvodnim komponentama. To je razvojna šansa za industrijsku proizvodnju i izvozni bum u kratkom i srednjem roku. Uz modernizaciju namjenske industrije i njeno efektnije repozicioniranje u logističkim lancima NATO-saveza, mogu se očekivati i pozitivni efekti prelijevanja na druge sektore (istraživanje i razvoj, IT industrija, inovacije, prerađivačka industrija, itd.) sa novim radnim mjestima. To je, također, u duhu kejnzijanizma jer se novac usmjeren na podršku privredi nastavlja obrtati u robno-novčanim tokovima generišući dodatni dohodak, rastuću ličnu potrošnju i viši životni standard za domaćinstva.
Domaća zadaća
Ne treba, naravno, smetnuti s uma da bi bosanskohercegovački donosioci odluka morali iskazati daleko veću agilnost ukoliko se želi iskoristiti ova razvojna šansa. Još je prisutan gorak okus neuspjeha pri usvajanju Reformske agende i posljedičnog gubitka 108 miliona eura iz Plana rasta EU za Zapadni Balkan koji bi našoj zemlji mogao donijeti prijeko potrebnu finansijsku podršku vrijednu oko milijardu eura do 2027. godine. Nastavi li se političko koškanje, uz popratnu nebrigu za građane i privredu, industrijski rast će morati sačekati neka bolja vremena. Test kompetentnosti i umješnosti domaćih vlasti će biti usvajanje budžeta i ekonomskih politika za 2026. Ne nađu li se prepoznatljive poveznice sa NATO-planom u budžetima za narednu godinu i planovima rada ministarstava, to će biti još jedan u nizu propuštenih vozova za BiH. A svaki od njih koji prođe nosi nama poznata i draga, a opet razočarana, lica sugrađana koji napuštaju svoju zemlju.
Pogača ili topovi
Riječ-dvije o dugoročnoj perspektivi, za koju Keynes, čini se, nije mnogo mario. “U dugom roku svi smo mrtvi”, napisat će ovaj slavni ekonomist jednom prilikom. Dilema u vezi sa državnim prioritetima leži pred svim donosiocima strateških odluka, a način njenog rješavanja ostavlja dugoročne posljedice na zemlje. U svijetu ograničenih resursa prekomjerno povećanje potrošnje na vojne projekte neminovno vodi smanjenju potrošnje na civilne programe - više topova u vojnim magacinima znači manje žita u silosima. Premda je posljednji NATO-samit donio prekretnicu u povećanju vojnih kapaciteta ovog saveza, ipak ne treba gubiti nadu niti prestati ulagati napore u rješavanje kriza i napetosti mirnim putem - umjesto zveckanjem oružja.