Visoki predstavnik Tony Blair
Nakon premijera, premijer - pomalo podrugljiva i ironična izreka kojom se karakterizira politička dugovječnost, u kontekstu recentnih mirovnih inicijativa za Gazu dobila je svog novog aktera: bivši premijer Ujedinjenog Kraljevstva Tony Blair, koji je jedno desetljeće, od 1997. do 2007. godine vodio tu veliku svjetsku silu, trebao bi sjaj Londona zamijeniti s tugom Gaze. Njegova buduća funkcija, istovjetna premijerskoj u smislu izvršnih ovlasti, tehnički je opisana kao transnacionalni autoritet Gaze, regent, privremeni upravitelj ili, u nama bližim kategorijama, visoki predstavnik. Radi se o funkciji koja bi trebala donijeti trajni mir tom dijelu svijeta, osigurati stabilnost, promicati ekonomsku i infrastrukturnu modernizaciju, te balansirati iznimno delikatne odnose između stanovništva, Palestinaca i Židova.
Nakon više od sedamsto dana drame u Gazi, buduća uprava tog teritorija nametnula se kao možda i najdelikatnije (geo)političko pitanje. Iz budućeg upravljačkog modela Gaze Hamas je opravdano isključen, izraelski režim ne posjeduje interes za njim, a genocidne radnje su ih potpuno etički delegitimirale. U svom tom rošomonu ipak se profilirao jedan mogući model upravljanja postratnom Gazom. Međunarodna uprava na suvremeni način srž je Trumpova prijedloga za mir u Gazi. Iako se radi o prijedlogu koji nije potpuno formaliziran, a daleko je i od operativne faze, ideja Vijeća za mir naišla je na širi konsenzus međunarodnih aktera. Regionalni akteri Katar, Jordan, UAE, Turska, Saudijska Arabija i druge zemlje spremni su sukreirati budući mir s Trumpovom administracijom i raditi na njegovoj implementaciji. Globalni akteri, poput Kine i Europske unije, također pozitivno gledaju na ideju međunarodne uprave. Rusija Trumpovu inicijativu vidi kao pokušaj povećanja utjecaja na Bliskom istoku, ali istovremeno ne buni se previše, budući da je zadovoljen uvjet koordinacije s regionalnim silama.
Trumpov plan za Gazu odražava njegove ideje koje je već ranije formalizirao u dokumentu iz 2020. “Mirom do prosperiteta: Vizija za poboljšanje života palestinskog i izraelskog naroda”. Njegovo pacifističko nastojanje sada je prilagođeno novim okolnostima. Gaza mora biti deradikalizirana kako ne bi predstavljala prijetnju susjedima, prva je točka prijedloga, dakle, radi se o Gazi bez Hamasa. Svi taoci će biti pušteni, mir će biti potpisan, Gaza će biti obnovljena na “dobrobit ljudi koji su već dovoljno patili”. Prijedlog planira od uništene zemlje napraviti moderno čudo od grada, koje bi, na tragu sličnih bliskoistočnih pothvata, omogućilo budući prosperitet i sigurnost, privlačenje investicija i slično. Upravljanje će dopasti privremenu tranzicijsku vladu, tehnokratsku i apolitičnu, pod nadzorom Vijeća za mir, čiji bi lider trebao biti Tony Blair.
Bivši britanski premijer spada u političare koje nije moguće jednoznačno odrediti. Nakon studija prava na Oxfordu, Blair se relativno brzo pozicionirao kao novo lice Laburističke stranke, čije je vodstvo preuzeo 1994. godine. Predstavljao je novu paradigmu laburista afirmiravši politiku trećeg puta, koja je trebala predstavljati moderniziranu socijalnu demokraciju, neku vrstu srednjeg puta između stare ljevice i nove desnice.
Kada je 1997. postao najmlađi britanski premijer, dobio je priliku ostvariti svoje progresivne ideje, koje je posudio - ali ih nije samo prisvojio već se i direktno referirao na izvore - od jednog od najpoznatijih sociologa 20. stoljeća Anthonyja Giddensa. Blairove ideje su bile intelektualno izrazito zanimljive, uklapale su se u njegov profil progresivnog političara, a londonsko visoko društvo ih je voljelo. Blair je i vizualno i retorički personificirao suvremenog političara: njegova frizura je bila u skladu s britanskim profesionalnim stilom - takve i slične nalazimo često u poznatoj britanskoj seriji “Mućke” - a nesavršeni osmijeh i pouzdani bračni drug Cherie, kombiniran s političkim šarmom, utjecali su na njegovu pozitivnu recepciju u javnosti. Kao premijer aktivno se uključuje u mirovne pregovore u Sjevernoj Irskoj, potiče dijalog i prestanak nasilja, implementira sigurnosne i pravne garancije za suprotstavljene strane, pojednostavljeno za katolike i protestante. Čak ga je i Bono Vox, angažirani glazbenik, pohvalio zbog toga što je dijalog pretvorio u stvarnost, stavljajući nekadašnje neprijatelje za isti stol.
No, svega pet godina kasnije Blair će politički proklizati. Godine 2003. zdušno je podržao savezničku intervenciju u Iraku. Pojasnit će kasnije da je to njegova najteža politička odluka ikada. Obavještajni podaci su bili krivi, žrtava je bilo previše, pa iako sam sve radio u dobroj vjeri, reći će Blair kasnije, prihvaćam punu odgovornost za sve. Trenutak iskrenosti i pokajanje ili samo dobar PR, nezahvalno je zaključiti, ali nekadašnji protestant koji je prešao na katoličanstvo će kroz svoju fondaciju, a kasnije i Institut za globalnu promjenu, adresirati važnost međureligijskog dijaloga, mira, razvoja i globalne suradnje.
Nakon premijerskog mandata kao posebni izaslanik Kvarteta za Bliski istok (UN, EU, SAD i Rusija) Blair je od 2007. do 2015. posredovao u izraelsko-palestinskom sukobu zalagavši se za dvodržavno rješenje. Skoro je poginuo 2012. godine, kada su, vraćajući se s bliskoistočne misije, njegov privatni avion presrela dva aviona izraelske vojske, te, misleći da se radi o zračnoj prijetnji, prijetili rušenjem. Kada je uspostavljena komunikacija i utvrđeno da njegov avion ne predstavlja opasnost, Blairov avion je nastavio predviđeni let. Sada, ako Blair dobije funkciju upravitelja Gaze, taj britanski političar, šarmantan, progresivan, ali istovremeno i duboko kontroverzan, dobit će priliku za veliki politički comeback ili definitivnu političku smrt.