Verbalni antifašizam

Jedna od najboljih rečenica, koje sam pročitao u zadnje vrijeme, jeste iz govora Đermane Kurić na sesiji Kruga 99: “Islamofobija je u funkciji destabilizacije države Bosne i Hercegovine, i to joj je krajnji cilj.” Niko to nije sažeo tako precizno i jasno do sada. I bivša i sadašnja vlast je svaki Dodikov sistematski ispad fašizma i islamofobije (i teško je napraviti klasifikaciju onog što on izbaci iz sebe), proglašavala kao nekim njegovim trabunjanjem. Biva Dodik vodi predizbornu kampanju. U potpunosti se slažem sa takvim trabunjanjem vladajućih, posebno kada Nermin Nikšić izađe za govornicu i sebi u njedra to kaže, tako da to ni prisutni u sali ne mogu čuti. A slažem se da Dodik vodi predizbornu kampanju zadnjih dvadeset godina, i ta predizborna kampanja uvijek ima jedan cilj: nezavisnost entiteta Republike Srpske.

Oni koji su normalizovali njegove govore mržnje, rasizma, ultranacionalizma, koji su prepuni islamofobije (od onog da “hodža arlauče”, do toga da od “arlaukanja” pada cijena zemljišta u blizini džamije, te konstantnog zvanja Bošnjaka vjerskim nazivom) sukrivci su za stanje u kojem se sada nalazimo. Te sukrivce treba tražiti od SDA pa do nesretnog skupa zvanog Trojka. Proglašavajući Dodikovu i ne samo njegovu javnu islamofobiju tamo nekim trabunjanjem, nebitnim govorom, ovi sukrivci su pasivno radili na destabilizaciji ove zemlje.

Nažalost, ništa nas nije istorija naučila na ovim prostorima, a ako je ičemu trebala da nas nauči, onda je to da sve počinje od riječi i jezika. Rat u BiH je počeo davno prije nego što je opalila prva puška, počeo je onda kada je u jeziku velikosrpskih političara dehumanizacija drugih postala normalna stvar. Kada su je papagajski ponavljali u javnom prostoru, kako bi pripremili tzv. obične ljude da koliko sutra čine stravične zločine. Svrha dehumanizacije nije mržnja prema drugom, nego njegovo istrebljenje. Znamo to od doba nacizma. Ko nije čitao do sada, preporučujem da pročita grafički roman “Maus” Arta Spiegelmana, remek-djelo književnosti o Holokaustu. Tu se lako može vidjeti kako funkcioniše nacistički stroj, i zašto se knjiga zove “Maus”. A riječ je opet o zloupotrebi jezika, jer su Jevreje označavali kao štetočine, glodavce…

Ono što je konstanta političkog prostora u BiH upravo jeste opšteprihvaćeno tolerisanje javnih govora u kojima je fašizam samo jedan sloj značenja, a ubiše se prvaci jedne ovdašnje stranke od busanja antifašizmom. Onim verbalnim. Nije antifašizam otići na skup povodom godišnjice Igmanskog marša i mahati nebuloznim jugoslavenskim zastavama. Treba ići na to obilježavanje, naravno, ali ako je to sve čime se diče ovdašnji antifašisti, onda je lako reći da su ti ljudi zauvijek zarobljeni u prošlom vremenu. Saopštenje te kvazi-antifašističke stranke povodom izjava Dodika u Washington D.C.-ju kako je BiH na strani Irana, i da Bošnjaci mrze Izrael i Jevreje, izgleda kao da je pisano 1955. za neki seoski nastup socrealističkog šmeka. I to saopštenje čita političar koji fizički utjelovljuje socrealističkog apartčika iz pedesetih godina dvadesetog vijeka. I ja trebam od takvih ljudi, koji nisu u stanju da dignu glas, a kamo li da napišu saopštenje kakvo je trebalo, da očekujem da će se znati suprotstaviti narativu koji od nas želi napraviti ljude bez zemlje, kao što su to trenutno Palestinci – “tuđini” na vlastitoj zemlji. Doduše, kad ti neko psuje genocid u lice, a ti oboriš tragikomičnu nosinu, onda bolje ne možeš ni očekivati od dotičnih antifašista.

Trebalo je do sada napisati ne milion saopštenja koja će kontrirati Dodiku i sličnim, nego je trebalo povlačiti i konkretne političke poteze. Ti potezi se mahom nikad nisu desili. Pa Dodik je na predizbornim govorima ismijavao Sulejmana Tihića i njegovo bivanje u srpskim logorima, da bi mu Tihić na to uzvratio osmijehom. Lijepo je to kao simbolički gest, ali u stvarnosti daješ znak da je sve dozvoljeno. Da nema crvenih linija.

Da ponovim: “Islamofobija je u funkciji destabilizacije države BiH, i to joj je krajnji cilj.”

Pri tome ne moraš ni biti vjernik da bi bio meta jezika koji postfašisti koriste, jer meta su ljudi pogrešnog imena i prezimena. U tim imenima i prezimenima postfašisti vide svoga neprijatelja. Ko to nije shvatio 1992, neće nikada, a činjenica je da nas danas vode ljudi koji rat i agresiju na BiH posmatraju ovako: “ma mi se to ovdje međusobno pobili”, i tu istinu onda serviraju stranim ambasadorima, tragično je kada to radi državni ministar. Koji na taj način mijenja karakter rata u BiH, i svodi ga na građanski.

Sada je, naravno, kasno da kvazi-antifašisti dođu tobe, jer oni su upravo i insistirali na tome da se sa Dodikom ide u koaliciji, a na uštrb opozicije u RS-u. I to insistiranje je bilo maničnog karaktera. Vidi gdje nas je to dovelo, do toga da moramo objašnjavati da nismo džihadisti, i da ne želimo biti zelena najezda koja će pokoriti Evropu, kako je onomad govorio Radovan Karadžić, a danas istim stazama jezičkog fašizma ponosno stupa Milorad Dodik.