Velika nužda

Veče uoči devetog januara - praznika kojeg jedni vole manje nego što se u njega kunu, a drugi mrze više nego što po njemu histerično pljuju - na javnom servisu ukazao se i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Sat i deset minuta je umorni i promukli Dodik odgovarao na neugodna pitanja visprenog voditelja koji se u Bakincima osjeća kao kod kuće. Dodik je, kao i uvijek, pričao o svemu: o procesima, o ambasadorima, o novoj američkoj administraciji, o Trumpu…

Dok je Radovan Višković vježbao nastup za defile, a Nenad Nešić razmišljao kako je i zbog čega uhapšen i pritvoren, Dodik je na javnom servisu iznenada vučićevski samojauknuo. Predsjednik Srpske je, naime, rekao kako je prošla godina njemu bilo daleko teža nego narodu u Republici Srpskoj. On i njegovi saradnici su branili narod i pravo Republike Srpske i u toj odbrani se, kako reče predsjednik u odsustvu, nisu osvrtali na lični komoditet. Oni koji su pali pod sankcije, a među njima su i Dodikova djeca, kažnjeni su zato što su “nešto radili”, a raditi se, reče Dodik, mora.

Da su narod branili malo više od sebe, a malo manje od spoljnih neprijatelja, svima bi bilo bolje. I ovima koji su sankcionisani, i narodu kojeg brane, i pravu Republike Srpske. Da je kojim slučajem Dodik grunuo na jednog nesposobnog ministra svaki put kad je grunuo na Bećirovića, Orban bi od nas tražio zajam, a ne mi od njega. Da je predsjednik svilenim gajtanom davio svakog nesposobnog direktora kao što je davio Zukana Ramu i Isaka Heleza, Srbija bi tražila da se pripoji Republici Srpskoj, a ne Srpska njoj. Da je samo malo više mahao po onima koji su uz njegov blagoslov postavljani da kradu i da uništavaju… Ali ako ministri i direktori nemaju, kako će imati Dodik.

Mora da se radi, veli Dodik. Zašto mora? Zar nije Višković jednom rekao da se bez hrane i vode može mjesec i po, a drugi put zaključio kako su pare izvor svakog zla u porodici? Zašto, dakle, mora da se radi? Da bi se imalo? Pošteno. Zato Dodik i njegovi puno imaju. Jer mnogo rade. Nema nikakve potrebe nabrajati sve firme koje su u direktnom ili u indirektnom vlasništvu porodice predsjednika Republike Srpske. Jedne su na sinu, druge na kćerki, treće na bratu, četvrte na šuri, pete na zetu, šeste na snaji, sedme na kumiću… Koliko Dodik i njegovi vole da rade, tačno je dobro da iko stigne platu ubosti.

Taj sramotni cinizam i to nadmeno ponižavanje drugih zapravo su poslovi koje je vlast predvođena umornim i promuklim predsjednikom najbolje oposlila. Kada ne budu imali ni dvadesetinu onoga što sada imaju, onda im se može vjerovati, ali i tada izdaleka. Kada dijelove te dvadesetine budu dobili oni koji godinama nemaju ništa samo zato što ne pristaju da daju i da dijele ono što su “nagrebali sa deset nokata”, tek tada će Republika Srpska biti odbranjena. I zato treba prevoditi njihove zakletve i parole. Oni, dakle, ne brane, nego kradu, otimaju, pelješe, zgrću. A oni koji za to glasaju nisu u tome čak ni saučesnici, jer ne dobijaju procenat. Zna se šta njima pripada.

Predsjedniku je teško, jer je posla sve manje. Jedna firma pod sankcijama, druga firma pod sankcijama, jedan račun ugašen, drugi račun ugašen. Nepravedno? Možda i jeste. Ali ko na nepravdi stiče, nema pravo da se buni kada mu nepravda stečeno oduzima. Džaba sada jauk. A i čemu? Kad ima puno posla, zašto nema još više? Kad nema puno posla, zašto bar nema puno posla? Ma šta Višković o tome mislio, teško je živjeti bez para. Bez puno para pogotovo. Kaže Dodik da nije moralo lično. Lično je, predsjedniče, već dvadeset godina.