Vapaji i krici, suze i gnjev
Pitanja zla, zločina i rata nameću se ovih dana kao koloplet o kojem nužno treba ponovo, temeljno razmisliti. Prije svega jer živimo u svijetu gdje kuga sa kosom neprestano satire sa lica zemlje mnoge bespomoćne i obesmišljava svaku viziju humanijeg postojanja. Svuda oko nas su vapaji i krici, suze i gnjev, nesreća se umnogostručuje na svaku sekundu, neko dijete traži majku koje nema, neki čovjek sjedi u grču na zgarištu kuće koja je nestala u plamenu. Razaraju se cijeli kosmosi, ruinira se svaki oblik sreće i radovanja. Nemam iluziju da je čovjek sposoban živjeti u okolnostima u kojima masovna ubijanja zarad etničke, vjerske ili bilo koje drugosti neće postojati, ali se ipak moram zapitati kakvog smisla ima sav ovaj pakao ognja i čelika, kojim se do potpunog obesmišljavanja dovodi sve što nas čini razumnim bićima. Da, znam, to zvuči često kao najobičnija floskula, jer šta ima razumno u čovjeku, mogao bi se neko zapitati. Sagleda li se ono što je iza nas, zaista i nema mnogo nade da se može pronaći neko uporište koje bi opovrgnulo svu bijedu naše nerazumnosti i demonskog u nama. Gdje god da se okrenemo, događa se zlo, zločini se geometrijskom progresijom repliciraju, pokazujući nam da gotovo ne postoji način da nešto naučimo i spoznamo iz patnje i stradanja onih sa kojima dijelimo ovu planetu, ratovi se usijecaju u ranjivo tlo čovječanstva kao strelice u pikado, kao da je sve to zabava nekih sumanutih, krvoločnih klovnova.
Međutim, baš zbog nastojanja da se odbrani onaj minimum empatičnog, solidarnog i čovjekoljubivog, onog osjećaja da sve nije izvrgnuto u potpuno ruglo, doima se suštastvenim iznova nastojati doći do bilo kakvog odgovora. Ako ništa drugo da bismo opstali, da bi se sačuvala bar jedna tačka normalnosti, dao neki smisao svim posrnućima, ali i potražio razlog zašto je važno i dalje se boriti, pokušavati artikulisati nakupljeni mrak i težinu krvi kojom smo svakodnevno pritisnuti. Ma koliko se ovo danas doimalo nesavladivim, još gore od toga bi bilo odustati od potrage za koegzistencijom koja neće podrazumijevati da se životi uzaludno prosipaju u bescjenje. To bi značilo potpuno pristati na poraz, prihvatiti kao normalnost da se brišu naličja ljudskog na pokretnoj traci užasa. Stoga, iako naizgled ništa nismo kadri učiniti da bi se promijenila ta crna slika kojoj svjedočimo, možemo pamtiti, možemo saznavati, pokušati da sačuvamo od zaborava ono što smo jedni drugima činili, kako bi za neku projiciranu budućnost ostavili mogućnost da neko poslije nas jednom, konačno, utvrdi koliko smo bili pogrešni, koliko smo zabludjelo razarali supstituciju našeg postojanja. Da bi se gradila egzistencija u kojoj neće biti normalizirano da se istrebljujemo, da jedni drugima prerezujemo vratove, strijeljamo se i bacamo u masovne grobnice. Samo to ima težinu opomene, samo se time može iskupiti bar djelić onoga što nismo bili u stanju spriječiti i zaustaviti u ovom vremenu sada.
U našoj, ovdašnjoj, tridesetogodišnjoj poslijeratnoj povijesti često se doima da gotovo ništa nismo spoznali iz vlastite nesreće, te se neprestano vraćamo na onu tačku sporenja koja nas drži pod anesteziranim poimanjem stvarnosti. U takvim okolnostima kao društvo nismo spremni, ni sposobni krvavu prošlost devedesetih ostaviti iza sebe, već nam se ona repetativno i svako malo utiskuje u moždana prostranstva prijeteći da bude ponovljena. Isključivosti svake vrste, prebacivanje krivnje kao metod suočavanja, dovele su nas u poziciju da uopšte ne poimamo koliko je pogrešno ono što je neko u naše ime radio. Cijela ova zemlja izbrazdana je kostima i teretima smrti koje ne želimo prihvatiti, kako bi oni kojih nema i mi koji sada jesmo našli vlastiti smiraj, svrhu toga da smo nekad bili i postojali. Pored toga, skloni smo transcendentirati zločine kao da su oni došli iz nekog nepojamnog, onostranog prostranstva, a jedina istina jeste da su oni naše naslijeđe, teret nas kao živih bića, mi smo to jedni drugima radili, oni koji su do juče bili tu do nas su postali dželati i žrtve. Da bi se spoznala razina učinjenog, nužno je izvršiti demistifikaciju svakog oblika transcendentiranja, onoga trenutka kada prihvatimo da zlo ne dolazi izvan nas, nego iz nas samih, biće moguće suočiti se sa svim zastranjenjima. Moramo se pogledati oči u oči, bez skrivenih namjera saopštiti sve što imamo, jer svaki je izgubljen čovjek, u prošlosti ili sada, tragedija za sve nas zajedno.