UN može više
Moj poznanik, koji je dio ljetnog odmora proveo u Limasolu na Cipru, rekao mi je da se iznenadio kada je na tom otoku vidio vojnike Ujedinjenih naroda, jer je smatrao da u toj podijeljenoj državi između grčke i turske zajednice više nema potrebe za međunarodnim vojnim snagama. Objasnio sam mu da je Mirovna operacija UN-a (UNICYP) na Cipru najduža misija svjetske organizacije, ustanovljena još 1964. godine, i da su plave beretke tamo i dalje potrebne, budući da, u okviru svog mandata, na brojnim punktovima kontroliraju kretanje ljudi i robe između sjevera i juga otoka. Osim ove na Cipru, Ujedinjeni narodi danas u svijetu imaju još 10 aktivnih mirovnih misija, u kojima je oko 66.000 ljudi, od toga 53 tisuće vojnika, sedam tisuća policajaca i oko šest tisuća pripadnika civilnog osoblja.
Mirovne misije predstavljaju središnji element međunarodnog reagiranja na konfliktne situacije između država i pružaju osnovnu sigurnost milionima ljudi, kao i krhkim institucijama u vremenu nakon konflikata. Međutim, američki predsjednik Donald Trump je, govoreći na generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda prošlog tjedna, oštro kritikovao učinkovitost UN-a, poručivši da organizacija ima ogroman potencijal, ali da isuviše često “sve ostaje na oštrim pismima”. Dodao je da UN ne zaustavlja ratove i da se njegov rad mora “mjeriti rezultatima, a ne deklaracijama”. Kada će se i kako završiti neki rat, baš i ne ovisi od UN-a, nego od pregovora zaraćenh strana, a tu svjetska organizacija može biti samo posrednik i, uz suglasnost obiju strana, može poslati mirovne snage.
Jesu li Ujedinjeni narodi, u postojećem obliku, kao organizacija došli svome kraju - to pitanje se, naročito zbog mogućnosti veta u Vijeću sigurnosti, često postavlja u svjetskim medijima od zapada do istoka, a dva glavna primjera su ruska agresija na Ukrajinu i izraelsko čišćenje Pojasa Gaze. Opća skupština UN-a osudila je rusku agresiju, ali u Vijeću sigurnosti Rusija je i koristila veto, pa nema sankcija ni kolektivne akcije, a isto vijeće nije moglo odlučiti ni o prekidu izraelske okupacije Gaze i ubijanja palestinskih civila, budući da su veto stavile Sjedinjene Američke Države. Potpuno ukidanje veta nije realno, jer stalne članice Vijeća sigurnosti to nikad neće prihvatiti, ali treba propisati da se veto ne može koristiti kod masovnih zločina (genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti) i da se uvede “kolektivni veto” - npr. da za blokadu odluke trebaju barem dvije ili tri stalne članice, ne samo jedna. Zahtijeva se i proširenje broja stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje se sastoji od 15 zemalja članica UN-a, od toga pet stalnih (SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija) i deset nestalnih. Stalne članice VS-a žele biti Njemačka, Japan, Indija i Brazil, a Afrika zahtijeva barem dva stalna mjesta, među kojima se spominju Nigerija, Južnoafrička Republika i Egipat.
Profesor dr. Muhamed Smajić, koji godinama naučno izučava djelovanje Ujedinjenih naroda, slaže se s konstatacijom da je UN nerijetko anahron, trom, a ponekad dezorijentiran i ističe: “Ujedinjene nacije, bez obzira na brojnost članova, njihova tijela i specijalizirane agencije nisu postale nadnacionalna organizacija, jer još u svijetu vlada princip nacija-država. Ujedinjene nacije su često između visokih očekivanja i realnosti savremenog svijeta.” Antonio Guterres, glavni tajnik Ujedinjenih naroda, svjestan gubitka važnosti UN-a, pokušao je s nekoliko inicijativa naći model za uspješno funkcioniranje UN-a u budućnosti, ali su rezultati svih tih inicijativa praktički zanemarivi. U zaključku o provedbi ističe se da će za postizanje željenih rezultata biti potrebna pojačana politička volja, financijska ulaganja i međunarodna suradnja. Nijedno od toga trenutačno nije na vidiku.
Dakle, različitost pogleda i stavova članica UN-a bila je prepreka njegovom učinkovitijem djelovanju. Sa ove vremenske distance od uspostavljanja i sve veće upotrebe termina novi svjetski poredak to predstavlja i prekretnicu u pogledu uloge Ujedinjenih naroda u osiguranju mira i sigurnosti u svijetu. Upravo je to i ključni, a vjerojatno i najizazovniji sadržaj u neophodnim reformama kojima trebaju pristupiti Ujedinjeni narodi. To je nešto o čemu se već decenijama govori, pa je i pitanje kada i na koji će način uslijediti ta dugo očekivana i potrebna reforma UN-a. U svakom slučaju, UN mora biti iznad gospodara rata. Prošlotjedna rasprava na Generalnoj skupštini UN-a pokazala je da je svjetska organizacija unatoč svemu potrebna, jer je takav autoritet još uvijek kao imperativ za mir.