Ubistvo Hakije Turajlića: Nezavršena priča

Munib Ušanović, savremenik i ratni šef kabineta potpredsjednika Vlade RBiH Hakije Turajlića, prihvatio se krajnje zahtjevnog i nezahvalnog posla da prikupi i obradi svu dostupnu građu o atentatu koji se odigrao 8. januara 1993. godine u vozilu UN-a pri povratku sa aerodroma Butmir. Ovaj zločin, bez presedana tokom ratnih dešavanja, predstavljao je vrhunac agresorskog ponašanja: brutalno ubistvo jednog zvaničnika (potpredsjednika Vlade RBiH), poniženje za trupe UNPROFOR-a i francuski bataljon, kompromitacija misije UN-a i nespremnost međunarodnih snaga da obezbijede zaštitu licima koje je prevozio na relaciji grad - Aerodrom. Važni detalji u ovom događaju su sadržani u nekoliko činjenica: pristajanje da srpski vojnici maltretiraju vojnike UN-a (pripadnici francuskog bataljona), vojničko i sigurnosno nesnalaženje – izbjegavanje da se zatraži pomoć efektivnih snaga UN-a, pristajanje pukovnika Sartrea da otvori vrata oklopnog vozila i kasnija opstrukcija istrage i kažnjavanja zločinca ili naredbodavca. Tokom agresije na BiH stradalo je više od sto hiljada Bošnjaka (žrtve srpske nacionalnosti broje oko 18.000 poginulih). Ubistvo Hakije Turajlića - preciznije, riječ je o atentatu s obzirom na političku konotaciju - izdvaja se ne samo zbog toga što je odigrano pod nosom pripadnika francuskih mirovnjaka i njihovog pukovnika već i što se u tom trenutku radi o jednoj od najznačajnijih političkih ličnosti u Bosni i Hercegovini. Ubijeni Turajlić je u januaru 1993. de facto premijer Republike Bosne i Hercegovine (HDZ je povukao svoje kadrove, uključujući i premijera) i drži ključne konce koji se odnose na organizaciju civilne vlasti, finansiranje odbrane i niza drugih operativnih poslova.

Objavljivanjem knjige “Ubistvo Hakije Turajlića (atentat u Sarajevu pod zaštitiom UN-a)” - izdavač Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca - Munib Ušanović je pokušao da prikupi sve dostupne relevantne činjenice koje se odnose na sam događaj, odgovornost ključnih aktera, ulogu UNPROFOR-a, relevantne dokumente do kojih je uspio doći. Također, dvadeset i dvoje savremenika – privrednika i vladinih funkcionera, koji su neposredno sarađivali – dostavili su svoje priloge o rahmetli Turajliću kao čovjeku, privredniku i čelniku ratne izvršne vlasti. Po sadržini i analitičnosti izdvajaju se svjedočanstva Šahbaza Džihanovića, koji je u to vrijeme bio sekretar Vlade RBiH, te dr. Žarka Primorca, ministra finansija.

Džihanović se prisjeća da je Turajlić vrlo brzo uočio brojne paralelizme u odlučivanju i djelovanja neformalnih grupa i nastojanje da se ti poslovi uvedu u sistem. Ključni koncept rada ubijenog Turajlića je bio da se sredstva za odbranu prikupljaju preko državnih institucija i da o raspodjeli tih sredstava odlučuju legalni organi. Džihanović svjedoči i o ogromnoj energiji potpredsjednika Vlade da naplati potraživanja bh. firmi koje imaju potraživanja širom svijeta za izvršene radove ili isporučenu robu.

Ubistvo Hakije Turajlića

Dr. Žarko Primorac, koji je s Turajlićem dugo godina drugovao u Energoinvestu (Primorac je bio pomoćnik generalnog direktora za finansije, a Turajlić direktor RO Dalekovodi i kasnije Energokomerca) i zajedno su radili prve ratne godine u Vladi RBiH, osvijetlio je Turajlićevu ulogu kao privrednika i političara. Iz jednog telefonskog razgovora njih dvojice početkom januara 1993. moglo se naslutiti da je i Turajlić imao dilemu da napusti i funkciju, ali će ovaj detalj ostati bez odgovora.

Vratimo se okolnostima i činu ubistva. Ušanović je objavio presudu Kantonalnog suda u Sarajevu od 15. 6. 2005. godine koja oslobađa krivice osumnjičenog za ubistvo Gorana Vasića. Ta presuda pokazuje svu traljavost istražnog postupka i rada domaćih nadležnih organa. Skandalozan je detalj da je ključni dokazni materijal – zrna iz tijela ubijenog i čahure sa lica mjesta - zagubljen, što se navodi u presudi. Zbog toga se nije moglo utvrditi da li je osumnjičeni Vasić pucao iz pištolja koji je oduzet prilikom njegovog hapšenja. Nevjerovatno je da opis zrna i kalibar municije nije sadržan u pisanom nalazu vještaka koji su obrađivali dokaze!

Sve to govori o traljavom postupku domaćih organa. Ni jedan od bezbjednosnih čelnika koji su dostavili svoje priloge koji su objavljeni u knjizi ne odgovaraju na pitanje zašto potpredsjednik Vlade nije imao zaštitu, da li je pukovnik Satre morao otvoriti vrata oklopnog vozila u kojem se nalazio Hakija Turajlić, da li je od haškog tužilaštva traženo da se istraži atentat ili zašto nije... John Burns u tekstu u New York Timesu (objavljen 10. 1. 1993), koji je u knjizi u cijelosti objavljen, navodi da “procedure UN-a zabranjuju vojnicima da otvaraju vrata oklopnih vozila na kontrolnim tačkama, a također zabranjuju bilo kakvo identifikovanje putnika”. Ova tvrdnja je praktično optužnica za pripadnike UN-a, a posebno za pukovnika Sartrea koji je poslije atentata povučen u Francusku i odlikovan!?

Da li je ubica djelovao na svoju ruku ili je planirano ubistvo na višem nivou? I da li je srpski vojnik znao ko je u autu? Nagađamo – možda jeste (oficiri za vezu na Aerodromu su znali ko dolazi i odlazi), a možda i nije. Haške presude - od generala Galića do Mladića i Karadžića - svjedoče o metodama i razmjerima etničkog čišćenja, svjedoče o mnoštvu primjera eliminacije bošnjačkih ličnosti, bilo da su u pitanju surova ubistva ili deportacije. Obezglaviti neprijatelja je bila očigledna ratna strategija. Dovoljno je pogledati zapisnike sa ratnih zasjedanja Skupštine RS-a koje je obradio američki istoričar Robert Donia ili presude Haškog tribunala Brđaninu ili drugim političkim i vojnim ličnostima RS-a, koje potvrđuju tezu o likvidaciji bošnjačkih kadrova u Bosanskoj krajini ili istočnoj Bosni.

Na dan atentata je zasjedala Skupština RS-a, gdje je stigla vijest o ubistvu Hakije Turajlića koja je popraćena aplauzom. Predsjednik Skupštine je upozorio delegate da ne likuju. Istoričar Smajo Čekić navodi dijalog iz presretnutih razgovora u kojem Milošević kaže Karažiću da im ubistvo nije trebalo. Karadžić je odgovorio, uhapsili smo čovjeka i kaznili ga! Ovo je neiskorišteni trag koji je mogao dovesti do ubice.

Knjigom o ubistvu Hakije Turajlića, Munib Ušanović je otvorio jednu značajnu temu iz novije bosanskohercegovačke istorije, objavljujući sve dokumente do kojih je mogao doći (samo je Turska dostavila dokumente koji se odnose na okolnosti atentata i obraćanje međunarodnim organizacijama), objavljujući svjedočenja savremenika o ljudskoj, stručnoj i političkoj dimenziji ubijenog potpredsjednika Vlade. Međutim, sve ovo je jedna velika, ali nezavršena priča.

Ušanović je radio sam skupljajući u proteklih dvadesetak godina građu za knjigu i dobrim dijelom sam finansirao ovaj projekat. Sad bi trebale biti na potezu domaće institucije od kojih se očekuje da sa svojim resursima i kadrovima zaokruže ovu priču koju je Ušanović u knjizi započeo.

Emir Habul

Bilo bi nužno sveobuhvatno valorizirati lik i djelo Hakije Turajlića. Nažalost, brojna svjedočenja su komemorativne naravi, bez pune sadržine koja bi objasnila u čemu se ogleda značaj rahmetli Turajlića kao privrednika u Energoinvestu na poziciji direktora Inženjeringa za dalekovode i kasnije Energokomerca, čime je zaslužio da bude osoba od povjerenja Emerika Bluma i kako se nosio na međunarodnim tenderima itd. Nažalost, sve je manje živih svjedoka iz vremena Energoinvesta, ali film o Blumu pokazuje da ih još ima koji bi imali šta reći.

Knjiga bi mogla biti povod i dobra osnova da domaći instituti upriliče istraživanje ili okrugli sto o ratnoj ulozi Hakije Turajlića na mjestu potpredsjednika Vlade RBiH koji bi pokušao rasvijetliti ulogu jedne značajne ličnosti u ratnom vrtlogu i oskudici svega.

Svjedočenje predstavnika vlasti, a posebno ljudi iz redova vojske i policije, ne pružaju odgovore kakvi su bili bezbjednosni protokoli ili gdje se eventualno podbacilo tog kobnog januara ‘93; koji je tačno mandat UN-a kada je u pitanju zaštita transporta grad - Aerodrom i iz toga skiciranje konkretne odgovornosti za nemar ili propuštanje u službi odgovornih.

Bilo bi zanimljivo saznati da li se ovaj slučaj povlači u arhivama Haškog tribunala ili zašto niko nije optužen za atentat u Sarajevu.

I ko je odgovoran za nestanak dokaznog materijala koji su prikupili domaći policijski organi. Sve su ovo pitanja za akademska i stručna istraživanja, za Institut o proučavanju ratnih zločina i druge univerzitetske ustanove.

Ušanović je otvorio priču, a institucije je moraju završiti i izvršiti cjelovitu valorizaciju uloge Hakije Turajlića u novijoj bh. istoriji.