Ubistva u Zanatskom centru
Noć prije komemoracije Šuhra Ahmetović nije oka sklopila. Potresena, došla je dva sata ranije na prošlogodišnje obilježavanje zločina u brčanskom središtu zanatlija.
Sjela je na klupu. U parku nadomak hotela Posavina. Osamljena. Već u poznim godinama svaka joj je podrška važna. Bio bi suprug uz nju. No, već se neko vrijeme muči sa zdravljem. Šuhra razumije da je to prvi događaj u tri decenije koji se održava u znak sjećanja na ubistvo njenog brata. Mnogo joj znači. Naviru joj uspomene na Hajrudina. Sve vrijeme misli na njega.
Inicijativa je potekla od Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), sarajevske nevladine organizacije udaljene nešto više od dvije stotine kilometara od njenog mjesta. Cilj je obilježiti mjesto zločina. Postaviti spomen-ploču. Zna da takvo nešto u gradu u kojem obitava neće ići glatko. Treba imati sabura. Članovi porodica ubijenih nikada nisu ostavili cvijeće u znak pamćenja zločina. Dobar je ovo početak. Bar da se ruže polože.
Svakog maja na središnjem gradskom trgu, na nekoliko koraka od mjesta gdje junakinja ove priče sama muči svoju muku, izložbeni panoi domicilno stanovništvo podsjećaju da proces nestalih u Brčkom nije završen. Fotografije ubijenih sugrađana i ekshumacija masovnih grobnica nijemo zagledaju prolaznike. Opominju. Još uvijek se traga za nemalim brojem građana koje su vojnici Radovana Karadžića i Ratka Mladića u tom gradu masakrirali. Tu su i slike Šuhrinog brata. Egzekucije u Zanatskom centru. Kao vječni nauk budućim generacijama.
Stjepana Itrića pripadnici su Vojske Republike Srpske likvidirali ubodom metalne šipke. Bida Jašarević život je završila tako što su je u glavu udarali tupim predmetom. Nihada Jašarevića je Ranko Češić u Luci masakrirao udarcima palice. Zaklali su Jasmina Arnautalića, Izudina Brodlića, Fatimu i Mevludina Mahmutovića. Ivica Nikić je samljeven u betonskoj miješalici.
I sve to heroina ovog teksta kroz svoju glavu slaže. Na klupi nadomak gradskog sata. Svjesna da nije samo krv njenog brata prolivena ovim gradom. I da nisu svi ubijeni nesrbi pronađeni u grobnicama onoga što danas zovemo distriktom. Mevludin Avdić i Mirsada Jazvin ekshumirani su na Sokocu. Sulejman Tursić i Šefik Vejzagić u Srijemskoj Mitrovici, dok je Hajrudin Mujdanović pronađen u Beogradu. Ahmed Ibrahimović je pronađen u Modričkom Lugu.
Ako su do sada svake godine obilježavana bitna stratišta ubijenih i zlostavljanih Bošnjaka i Hrvata u centru bosanske Posavine, Šuhra iznova sebi postavlja pitanje zašto se na mjesto ubistva njenog brata nikada nijedan karanfil nije položio. Kome to smeta? Nikom ništa na štetu nije činio. Htio je samo ostati i gledati nebo svoga grada. Iz kojih se onda motiva stratište njezinog Hajrudina ignoriše? Kome je u interesu da tim mjestom ljudi prolaze, sohbete i piju kafu, a da pri tome ne postoji obilježje koje će kazivati da su na tom lokalitetu civili ubijani.
Ne razumije ni zašto pozivi kojima se UDIK obraća institucijama Brčko distrikta BiH ne dobijaju nikakve odgovore. Zašto barem neko od onih koji dijele etniju i vjeru sa njenim ubijenim bratom Hajrudinom Muzurovićem ne kaže iz kojih je razloga postavljanje spomen-ploče na stratištu sporno u Brčkom? Zašto iko o tome javno ne progovori?
Osim Šuhre, prošlogodišnjem obilježavanju pridružio se i Mustafa Kršo. Potomak ubijenog Huseina. I sam ima puno pitanja. Bolna mu je tačka da se ime njegovog oca ne nalazi u haškoj presudi Goranu Jelisiću. Iako je svima jasno da ih je on pobio. Usto, svjestan je da su, osim njegovog oca i porodičnog mu poznanika Hajrudina, u sokaku skončali i mnogi drugi sugrađani.
Između ostalih, mesar Ahmet Hadžić. I Suad Hadžić. Iza sebe je ostavio dvoje maloljetne djece. Sva četvorica žrtve su Gorana Jelisića. Likvidirani istog dana. Sedmoga svibnja. Pronađeni u masovnoj grobnici u Goricama. Samo je zločin nad Šuhrinim bratom i Mustafinim ocem zabilježen fotoaparatom Bojana Stojanovića. Snimljena egzekucija iz Zanatskog centra postala je dokaz ratnih zločina u gradu na Savi. Hajrudin i Husein ubijeni su petnaest minuta prije podneva.
Članovi porodica su na prošlogodišnju obljetnicu položili cvijeće na lokalitete ulice za koje su smatrali da su na njima njihovi najmiliji živote skončali. Prolaznici, koji su se slučajno tu zadesili, zastajali su. Nimalo začuđeni komemoracijom. Odavali su počast nevino ubijenim. Iskazujući želju da se mjesto obilježi.
Crvene ruže su ostale i u narednim danima. Sve dok ih priroda nije uzela sebi. Svima je već ionako znano ono što je i nebo tog majskog dana svjedočilo. Srpski se Adolf na tom mjestu mučki iživljavao.