U raskoraku sa stvarnošću

Sva suština našeg dugogodišnjeg propadanja i zarobljenosti u narative devedesetih, gdje još vladaju identični modeli sa kojima se ušlo u etnonacionalno rastakanje zemlje, i sve potonje krvave rasplete u zločinima i stradanju, proističu iz dubinske nemogućnosti da stvorimo oblike postojanja i smisla ove zemlje van poznatih matrica i okamenjenih principa vladanja na koje smo svikli. 

Drugim riječima, neprestano odbijamo sagledati vlastitu ulogu i nečinjenje u svemu onome što nam se događa - pa time i svako promišljanje šta mi možemo učiniti kako bismo kroz dijalog, razgovor i suočavanje, našli onaj nužni zametak koji nas okuplja i osmišljava naše bivanje tu gdje jesmo – stoga permanentno ostajemo u raskoraku sa stvarnošću i onim što ona nudi kao mogućnosti izlaza. Bez obzira na to šta se u aktuelnom trenutku događa, bez obzira na geopolitičke okolnosti i uticaje, ostaje nedvojbena činjenica da mi sami, kao građani ove zemlje, rijetko kad mislimo o tome šta je stvarni razlog i bit njenog održavanja u životu. Rukovodimo se pukom inercijom i svrstavanjem u stada koja se ponašaju onako kako vukovi oko nas zavijaju. Što će reći, bez mnogo pameti, nama je uvijek plemensko određivanje na jednu od ponuđenih strana bilo važnije od svega drugog. Jer kad se stvarnost zgusne, u stadu je toplije, ma kako to bilo pogubno i neodrživo.

Ne tvrdim da je u svijetu kakav ovaj naš jeste u potpunosti moguće, posebno ne u ovakvoj državi, doseći neki stepen autonomnosti odlučivanja i donošenja odluka. Jer mi smo toliko mali i beznačajni da nam prosto nije dato da o svojoj sudbini odlučujemo van preslagivanja na planetarnoj razini. Ipak, i kad se sve to ima na umu, nama nedostaje ono unutrašnje kako i zašto. 

Da bi sve ovo imalo ikakvog smisla, nužno je da mi sami bar imamo ideju u kakvom društvu, zapravo, želimo da egzistiramo. Ukoliko se nastavimo voditi principima narcizama malih razlika, potrebe da se jednim isključivim primatom nadvladaju druga dva, očevidno je da veoma brzo neće ostati ništa od onih supstitucijskih karakteristika koje Bosna i Hercegovina, uprkos svemu, u sebi sadrži. Umjesto da se okrenemo onome što jeste naša zajednička tačka okupljanja, već tri decenije ne uspijevamo izaći iz začaranog kruga manjih i većih poraza, sa strategijom istrajnog ignorisanja kao jedinom konstantom. 

Porazi su sve što poznajemo, već niz generacija je odrastao u konstantnoj degradaciji i degeneraciji svake vrijednosti, svake misli da je moguće izgraditi nešto drugačije, što neće počivati na nakaradnim principima straha i zavađanja. Nikad još nismo došli do onih neophodnih konsenzusa o tome trebamo li mi uopšte jedni drugima, šta nas i zašto veže.

Ovdje ne govorim uopšte o političkim predstavnicima, o njihovim malverzacijama i interesima, oni su i više nego jasni, zanima ih samo plijen i ono što se može raskrčmiti od preostalih resursa, nego prije svega o ljudima koji nastanjuju ovu zemlju i koji ne žele vidjeti šta jeste suština prevare. Razina naše nesvijesti, okrenutosti onim prevashodno sitnim ličnim interesima, bez ikakvih osjećaja da postoji neki širi, sveljudski smisao, jeste direktna posljedica višegodišnjeg sluđivanja i odljuđivanja masa svedenih na etničku i religijsku kategoriju. Međutim, to nije alibi, to nas ne amnestira od nečinjenja i gluhosti sa kojom gledamo na sve što se događa.

Kao i mnogo puta, i u ovom trenutku sada pristali smo da budemo pasivni posmatrači, gotovo objekti koji se migolje i pomjeraju ovisno o dnevnom protoku propagandnih informacija i spinovanja. Iako postoje pojedinačni glasovi koji jasno pokazuju da su svjesni laži i manipulacije, na nivou kolektiviteta još se ne događa ništa značajno, odnosno nema one stvarne snage koja će jednom konačno reći da je dosta. 

Da nas zanima da živimo u društvu koje će se baviti krucijalnim problemima kako da opstanemo kao kultura i zajednica u sve luđem planetarnom ringišpilu. Umjesto toga, mi smo sve ostavili na milost i nemilost partitokratskim bulumentama koje su i naš glas, i naša akcija i naše odluke. Kao da vjerujemo da mi postojimo zbog njih, a ne da oni postoje zbog nas. Možda je sada posljednja prilika da se saberemo i oduzmemo, da izađemo iz pozicije vječnih statista. Ukoliko iznova pristanemo na stanje krize kao jedinu našu trajnu kategoriju, osudićemo se na mučno i nesigurno tavorenje, te sigurno koračati ka potpunom nestajanju kao zajednica mislećih ljudi. Poput nekih primitivnih oblika života, koji su svjesni jedino primalnih nagona i, osim toga, ništa više ih ne dotiče.