U raljama

Ono što se posljednjih sedmica događalo u Venecueli, nije došlo iznenada. Gostujući u vanjskopolitičkoj emisiji BHT-a “Global” i u kolumnama koje sam pisao, prije svega, za Oslobođenje, ali i druge, rekao sam da će intervencija protiv režima Nicolása Madura ići postepeno: najprije gušenjem kroz sankcije, izolaciju i ekonomsko davljenje, a potom i otvorenom primjenom vojne sile. Upravo se to i dogodilo. Bolivarska Republika Venecuela je danas najnoviji primjer kako izgleda sudar suvereniteta male države (bez obzira na njenu površinu, koja je veća od Bosne i Hercegovine 18 puta) i interesa globalne sile.

Više od dvije decenije ova južnoamerička zemlja, naftni gigant s najvećim potvrđenim rezervama na svijetu, nalazi se pod stalnim pritiskom Washingtona. Kriza traje praktično od dolaska Huga Cháveza na vlast početkom 2000-ih, a pod njegovim nasljednikom Nicolásom Madurom prerasla je u dugotrajni ekonomski, politički i društveni kolaps. Hiperinflacija, urušene javne službe i masovno iseljavanje miliona građana pretvorili su Venecuelu u simbol propale države. Iluzija nema: Madurov režim jeste represivan, opozicija je razbijena, ljudska prava su ozbiljno ugrožena, a demokratski standardi svedeni na minimum. Ali... Ono što se sada dogodilo – otvorena vojna intervencija SAD-a, zračni i kopneni udari, te hapšenje predsjednika suverene države – ne može se opravdati. To je direktno kršenje Povelje Ujedinjenih nacija i međunarodnog prava. Američki narativ o “borbi protiv narkoterorizma” i “zaštiti demokratije” zvuči poznato i potrošeno, posebno narodima koji pamte intervencije u Dominkanskoj Republici, Iraku, Libiji, Panami, Grenadi... ili dovođenje fašističkog režima Augusto Pinocheta u Čileu.

Trumpova administracija je, suprotno ranijim najavama o izolacionizmu, pokazala da se vraća najgrubljem obliku intervencionizma. Operacija simbolično nazvana Južno koplje ogolila je stvarne motive: kontrolu nad strateškim resursima, prije svega naftom. To je jasno potvrdio i sam Donald Trump, kada je, gotovo trijumfalno, najavio ulazak američkih kompanija u venecuelanski energetski sektor i “vođenje države” dok se ne provede tranzicija vlasti. U pozadini američke intervencije nije usmjerenje na borbu protiv kriminala – već na bogatstvo Venecuele i potpunu stratešku kontrolu energetskih resursa. Takav rječnik ne ostavlja prostor za dilemu – riječ je o klasičnom konceptu sile jačega. Slika uhapšenog predsjednika Madura odjevenog u trenirku sa povezom na očima izaziva prezir i ne doprinosi ugledu SAD-a, koji se ovim legitimira kao svjetski žandarm.

Posebno zabrinjava lahkoća s kojom je izvedena operacija hapšenja Nicolása Madura. Ali, zarobljavanje vrhovnog komandanta zemlje od američke elitne jedinice Delta Force, bez ozbiljnijeg otpora, otvara i niz pitanja: da li je riječ o potpunom raspadu državnog aparata ili o dogovorenoj, naštimovanoj otmici? Jer, kakav je to odbrambeni sistem jedne zemlje koji ne može zaštititi vlastitog predsjednika, pa ma kakva bila vanjska sila? Odgovori na ta pitanja tek slijede, ali gorak okus ostaje. Objašnjenja i objedi iz Amerike da je Venecuela u samom središtu narkokartela i da je predsjednik te zemlje glava hobotnice su neubjedljivi, što je jasno i samom Trumpu, a dokazi američkog suda da je predsjednik jedne suverene države “posjedovao mitraljez i destruktivne naprave” u svojoj vlastitoj državi (kao vrhovni komandant napadnute zemlje) u najmanju ruku su smiješni.

Ovakve, nikakve, vjerovatno nabijeđene “dokaze” iznosi Pamela Bondi, državna tužiteljica SAD-a, što znači da je cijeli američki sistem uhvaćen u kandže administracije koja bi morala da bude samo dio vlasti (podjela vlasti podrazumijeva postojanje tri odvojene i samostalne grane vlasti - zakonodavne, izvršne i sudske) koje se međusobno ograničavaju. Situaciju dodatno komplicira uključenje drugih velikih sila. Rusija je osudila američku agresiju i potvrdila podršku venecuelanskom suverenitetu, uz vidljivo jačanje vojne i političke saradnje. Ali, sve su prilike da je ovom intervencijom Trump poslao poruku neokrunjenom istočnom caru Putinu da može raditi šta god mu volja. I Iran, bez obzira na nemire u vlastitoj zemlji, također je osudio otmicu predsjednika Venecuele.

Ovaj čin predstavlja flagrantno kršenje Povelje Ujedinjenih nacija, posebno njenih članova 1. i 2, koji garantuju poštivanje suvereniteta, pravnu jednakost država i zabranu upotrebe sile... Kada se u lokalni konflikt uključe globalni akteri, rizik eskalacije prerasta regionalne okvire i postaje svjetska opasnost. Latinska Amerika, proglašena zonom mira 2014. godine, ponovo se pretvara u poprište geopolitičkog nadmetanja.

Reakcije iz ostalog svijeta su podijeljene. Dok dio zemalja, poput Kosova, bezrezervno podržava američku akciju (jasno je zašto), Hrvatska, naravno, između redova podržava akciju SAD-a, jer “režim Nicolasa Madura nije imao legitimitet koji proizlazi iz demokratski provedenih izbora”, dok druga većina međunarodne zajednice poziva na poštivanje međunarodnog prava, deeskalaciju i političko rješenje. Kanada i Francuska su bile najodređenije, “vojna operacija SAD-a koja je rezultirala uhićenjem venecuelanskog predsjednika Madura protivna je načelima međunarodnog prava” (ministar Barrot). Ne želeći da oponira Trumpu, EU je zavijeno progovorila o mirnoj tranziciji, Britanija se ograđuje, a Ukrajina, vođena vlastitim iskustvom rata, vidi šansu za oslobađanje naroda Venecuele. Izrael je podržao intervenciju, a Brazil i Kina oštro osudili. No, historija nas uči da bombe rijetko donose demokratiju.

Za Bosnu i Hercegovinu, i za zemlje poput nje, ovaj slučaj nosi važnu pouku. Možemo ne simpatizirati Madurov režim – i to s razlogom (vidjeli smo stavove Venecuele oko rezolucije GS-a UN-a o Srebrenici 78/282, bila je odsutna) – ali ne smijemo relativizirati princip suvereniteta. Jer kada se jednom prihvati logika da je dozvoljeno silom uklanjati nepoželjne vlade, sutra niko nije siguran. Danas je to Venecuela, sutra može biti bilo koja druga država koja se nađe na pogrešnoj strani interesa velikih. Čuli smo prijetnje Trumpa susjednom Meksiku, Kubi i naročito Kolumbiji kao centru narkomafije. A ko kaže da nas ove intervencije (prije toga bombardovanje Nigerije ili nuklearnih postrojenja u Iranu) ne vode ka trećem svjetskom ratu? En passant. Svijet je potcjenjivao Hitlera, a vidjeli smo u šta se vrlo brzo pretvorio... Venecuela je danas u geopolitičkim raljama, između unutrašnje krize i vanjske agresije. Narod te zemlje ponovo plaća cijenu sukoba elita i imperijalnih ambicija. A svijet još jednom dobija potvrdu da međunarodno pravo vrijedi samo onoliko koliko ga poštuju oni najmoćniji.