U istoriju su se same upisale
U doba vladanja esenesdeovke, te profesorice srpskog jezika i književnosti Nade Ševo počeo je prvi masovniji povratak protjeranih Bošnjaka i Hrvata u Prijedor. Bila je gradonačelnica od 2000. do 2004. godine. Vrijeme je to kada su posljednji put prvu osobu grada birali odbornici Skupštine grada. Tada su skinute i američke sankcije za pružanje finansijske pomoći ovom krajiškom mjestu. Umrla je 2019. Danas se po Nadi Ševo u Prijedoru ništa ne zove.
Ni na drugom kraju Bosne i Hercegovine, nema velike razlike. Da postoji, ova priča vjerovatno ne bi nastala. Jer uvijek je potrebno dati prostora onima koji su od društva zaboravljeni.
Prva Bijeljinka sa akademskim muzičkim zvanjem i inicijatorka osnivanja muzičke škole u tom gradu, bila je Ljerka Pejčić. Svirala je klavir od malih nogu. Kao srednjoškolka učestvovala je na mnogim manifestacijama. Školovanje je nastavila u Zagrebu. Usavršavala se u Rimu i Milanu. U Beogradu je radila na Fakultetu dramskih umjetnosti. Ustanovila je plan i program rada za predmet Tehnika glasa. Umrla je u nekadašnjoj jugoslavenskoj prijestolnici 2001. Iako njenim zaslugama škola u Bijeljini radi od 1953. godine, ni po ovoj znamenitoj ženi ništa se ne zove u Semberiji. U značaju joj za ovaj dio domovine ne zaostaje ni Roza Papo. Ljekarka, organizatorica i rukovoditeljica partizanske bolnice u Donjoj Trnovi pokraj Ugljevika. U istom onom mjestu gdje je osnovano Oslobođenje. Nakon što su ranjenici evakuisani iz manastira Lovnica i okoline Šekovića, marta 1943. formirana je velika partizanska bolnica. Tu je Roza Papo stigla nakon dvogodišnjeg ratovanja.
Obučena u seosku odjeću, obilazila je ranjenike i bolesnike. Liječila je mještane. U Donjoj Trnovi zadržala se do septembra. Iako je boravila kratko razdoblje, poslije joj se rado vraćala. Nakon Drugog svjetskog rata, radila je kao načelnica beogradske Klinike za zarazne bolesti Vojno-medicinske akademije. Od 1965. bila je profesorica za infektivne bolesti, te predsjednica glavne vojnoljekarske komisije JNA. Jedna je ulica u Bijeljini nazvana imenom ovog generalmajora.
“Sanjam Sarajevo”, ukazuje epitaf na grobu Rifke Riki Levy u New Yorku. Najmlađe kćerke Jude i Estere. Sestre Laure Papo Bohorete. Prva je sarajevska, ali i sefardska profesionalna balerina. Baletsku karijeru je počela u La Benevolenciji u Sarajevu 1919. godine. U Beogradu je bila primabalerina Narodnog pozorišta. U Beču, Parizu i Zagrebu se obrazovala. Nastupala je u Francuskoj, Grčkoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Njemačkoj i Španiji. Važila je za najljepšu Jugoslavenku. Miljenicu publike jugoslavenskog glavnog grada.
Godine 1935. doživjela je nesreću. Na sceni je kuk slomila. Povreda je bila teška. Privremeno je morala napustiti karijeru balerine. U vrijeme bombardovanja Beograda, uspjela je iz njega pobjeći. Sklonila se u Grbavče pokraj Ljiga. Živjela je kao Milica Marušić. Poslije oslobođenja, vraća se u jugoslavensku prijestolnicu. Počinje raditi u Narodnom pozorištu. Ne kao balerina, nego kao kostimografkinja. Zbog operacije kuka 1957. odlazi u Sjedinjene Države. Tamo je i umrla 1968. godine. Njen lik, obrađen je u trilogiji njezine sestričine Gordane Kuić. U romanima “Miris kiše na Balkanu” i “Cvat lipe na Balkanu”. Međutim, Levy nije usamljena Sarajka koja mu je ime promovisala svijetom. Jedna od njih je i Zlata Grebo. Rođena Trebinjka, prva je dekanesa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Obavljala je tu dužnost od 1975. do 1977. Predsjednica Savjeta Univerziteta u Sarajevu, bila je od 1981. do 1983. Godine 1969. na Svjetskom kongresu žena, bila je u skupini koja je predstavljala Jugoslaviju. Umrla je 2019. Sahranjena je na Barama. Ništa se danas po Riki Levy, ali ni majci čuvenog Zdravka Grebe ne zove u Sarajevu.
Pitanje se postavlja, da li je do žena ili je do vlasti? Uvijek je do onih koji drže poluge vlasti. Mogu se oglašavati, sudjelovati u javnim skupovima, bivati podrška, ali u politici je interes stranke uvijek ispred općeg.
Međutim, kada se vlast želi nekoga sjećati, onda to čini raznim gestama. Grade se spomenici, podižu biste, sade se parkovi i aleje, imenuju ulice, mostovi, zgrade. Ali to nije slučaj sa našim junakinjama. Zaboravljene od društva i politike, svojom humanošću su nas sve zadužile. Zato im imena možemo u nedogled nabrajati. Truditi se da ne zaboravimo. No, one nisu čekale da ih drugi u historiju upišu. Svojim su se radom i zalaganjem u nju upisivale same. Zato ih se barem i na ovakav način možemo sjetiti.
