U istom krugu poraza

Mnogo toga se događa, a zapravo ne događa se ništa novo. Taj dojam da se neprestano vrtimo u istom krugu poraza, kratkih dometa i opšteg diskontinuiteta ostaje kao jedina konstanta, repeticije i stalna ponavljanja grešaka na koje smo navikli ili naučeni u ovoj kulturi dobro su poznate stvari.

Mnogo puta konstatovane, izgovorene, detektovane one postaju opšta mjesta, ono što usporava, davi i pridavljuje svaki pokušaj progresivnog mijenjanja stvari. Neprestano se vraćamo na iste dileme, postavke se nikad ne resetuju do kraja, da bi na poništavanju onoga što nam nije išlo od ruke došli u tačku iz koje se može graditi neka nova paradigma, podvući linija pod ono što je bilo, uvažiti ga, ali nastaviti dalje rasterećen od tovara prošlog.

Pri tome najčešće smo fanatično zaljubljeni u vlastiti jad, glorificiramo ga i gradimo kao veličinu, zanemarujući tablice povijesnih zakašnjenja, sve bunilo usporednih kretanja onoga sadašnjeg i onoga što je iza nas. Koje stvara distrakcije i zamagljuje sposobnost šireg gledanja, promišljanja i dijalektičke analize kako bi se dosegla pozicija razvoja oslobođena od maglina kulturoloških zabluda i mentalitetskog fatalizma. A upravo te magline i fatalizmi, i kad smo najuspješniji, jesu ono što ograničava, čime se sapinjemo, sputavamo i unižavamo. Međutim, skloni narativima kojima se autoglorificiramo ili autoviktimiziramo, ostajemo slijepi na zastranjenja, na ono što se može dovesti do promjene, jer nam “inat” i “ponos” ne dopuštaju da učimo na onome gdje smo skliznuli u bunilo, u obmanu i društvenu laž.

Ta samozaljubljenost, odsustvo svake reflektivnosti vodi u kolektivnu nemoć, u paranoju veličine, gdje sve što jesmo nismo u stanju pojmiti na racionalnim osnovama. Emocija jeste dobra, ali njeni neukrotivi viškovi ne bi smjeli biti osnovna postavka prema kojoj se vladamo.

Umjesto da tu energiju koja nam je data usmjeravamo ka razvitku, rješavanju problema i prevazilaženju prepreka, skloni smo obrnutoj perspektivi i negiranju. Kada bih to želio oprimjeriti nečim poznatim, pomislim na dvije urbane legende Sarajeva. Jedna jeste ona jalijaška u kojoj neki mazlum vikne Ivi Andriću: pisac, napiše li se šta, a druga se odnosi na Top-listu nadrealista, i to da sve ono što se satiričnim kodiranjem u ovom serijalu ismijavalo, mi jesmo usvojili kao našu posebnost. Dakle, nemogućnost da razvidimo koliko je ta naša opjevana neposrednost zapravo pogubna, dovela nas je kroz minule decenije u poziciju da jesmo postali likovi iz vica o glupologiji Muje i Sulje (plus: Fata i Haso).

Šta želim reći, odsustvo samokritike, ili nesposobnost da je primijenimo na stvarnost, producirala je potpuno obrnutu perspektivu, da se ponosimo onim čega bi nas trebalo biti stid. I tu leži suština našeg nesporazuma sa sobom, obezvređivanje svake vrijednosti kao uzus i kao pravilo dovelo je do zastranjenja u kojem se ništa ne može pojmiti u onim razmjerama poštovanja, koja bi morala postojati u hijerarhiji kulturnog i društvenog samopercipiranja. Iz toga proizlazi cijeli niz omaški, spektar pogrešnih odluka, odbijanje prihvatanja realnosti i neumitnosti koja iz nje proizlazi.

Sa jedne strane, dogode se neočekivani uzlet i jedinstvo, kao što je ovih dana slučaj povodom smrti Halida Bešlića, a sa druge desi se da neki lokalni krimos u tom žalu da je otišao neko bitan nađe zashodno da ispriča priču kako je istog tog pjevača otišao reketirati, ali ga je ovaj razoružao svojom ljudskošću, pa on, eto, nije imao obraza da ga reketira. Na tom spektru ludila mi opstajemo. I svakako, eto, ljudski je i što je ovaj krimos priznao sebi i drugima tu svoju malešnost, ali ona nam pokazuje koliko jesmo bahati, nerazumni i daleko od svakog osvita normalnosti.

Preciznije, nikad ne napuštamo prošlost kao tradiciju koja je tu, na koju se, dakako, možemo nasloniti, ali ona ipak ne može biti način kako sagledavati ovo što danas jeste. U tom procjepu, višestrukom zarobljeništvu, lahorimo, premećemo se, očekujući da neko drugi pomete ispred naših vrata, da nas sabere i urazumi. I to je iluzija svakog našeg dana, to da ne želimo ili pak ne možemo pojmiti svoje mjesto, te da metla može biti pokrenuta jedino našim rukama. Vraćam se na pitanje kulture, konsterniranost javnosti time što se Mirsad Sijarić umorio boriti se sa vjetrenjačama u Zemaljskom muzeju BiH odaje nesposobnost da shvatimo koliko je u ovdašnjim okolnostima izazovno insistirati na bilo kakvim znanjima i stručnosti. Takvi smo, ne vidimo ništa dok se zaista ne dogodi.