Turska jača vojsku
Vlada Republike Turske ovih dana objavila je prijedlog rekordnog državnog proračuna za 2026. godinu od 452 milijarde dolara u kojem su za obranu i unutarnju sigurnost planirane 51,4 milijarde dolara, što je rast od 34 posto u odnosu na ovu godinu, a što se objašnjava većim troškovima za osoblje, razvoj domaćih dronova, raketnih sistema i projekte modernizacije oružanih snaga, ali i stalnim vojnim operacijama u Siriji i Iraku.
Što, zapravo, turske vojne snage rade u pomenutim zemljama? Turska je još 2011. rasporedila trupe na sjeverozapadu Sirije i tu oblast naziva “sigurnosnom zonom”, podržavajući islamističku miliciju poznatu kao Sirijska nacionalna armija (SNA) s kojom je zajedno na tom teritoriju. Jedan od glavnih ciljeva Turske je oslabiti sirijske kurdske oružane grupe, koje su tokom građanskog rata u Siriji stvorile autonomne enklave duž turske granice. S druge strane, Bagdad i Ankara su prošle godine potpisali sporazum kojim je odobren ulazak turskih snaga duboko na irački teritorij zbog provođenja vojnih operacija protiv paravojne kurdske radničke stranke, koja se bori za neovisnost Kurdistana. Zauzvrat, Irak će dobiti prioritet u svom udjelu vode iz rijeka Tigris i Eufrat, a Turska će također pomoći iračkoj vladi u provođenju modernih tehnika navodnjavanja i optimizaciji korištenja vode u poljoprivredi.
U međuvremenu, osnivač Radničke partije kurdistana (PKK) Abdulah Ocalan 27. veljače ove godine pozvao je na raspuštanje te organizacije, koja je 1984. u ime slobode Kurda započela oružanu pobunu protiv turske države koja je trajala do 2007. godine. PKK se očito nalazi na prekretnici, a Ocalan je svojim pozivom odustao ne samo od borbe za političku autonomiju nego i od cijele ideologije “demokratskog konfederalizma”, kao potrage za modernim uređenjem koji ne bi počivao na nacionalnoj državi, kapitalizmu i patrijarhatu. “PKK je završio svoju povijesnu misiju”, navodi se u izjavi ove skupine i zaključuje: “Borba PKK-a prekinula je politiku poricanja i uništavanja našeg naroda i dovela kurdsko pitanje do točke rješavanja demokratskom politikom”. Koliko će ova radikalna promjena u metodi djelovanja Kurda utjecati na angažman turske vojske u Siriji i Iraku, tek će se vidjeti, u svakom slučaju Ankara je isplanirala da se u ove zemlje pošalju jake zrakoplovne i kopnene snage.
Doktor Jens Bastian, koji se u Zakladi znanost i politika u Berlinu bavi i turskom politikom naoružanja, ustanovio je veliku transformaciju koju je doživjela ta zemlja, prije svega tokom vladavine Stranke pravde i razvoja (AKP) predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Sveobuhvatno je reformirala svoju industriju naoružanja, financijski je iznova organizirala, te je kreirala sistem u kojem je sveučilišta i istraživačke centre povezala s vojskom. Kao primjer naveo je poduzeće Baykar, koje pripada Erdoğanovom zetu Selcuku Bayraktaru. On je, kaže Bastian, ostvario globalni izvozni uspjeh razvojem vojnih i civilnih dronova, a njihova vojna upotrebljivost je uspješno testirana u Ukrajini, Libiji, Nagorno Karabahu i Siriji.
Turska je od Sjedinjenih Američkih Država i još nekih država uvezla samo ono što sama ne proizvodi, pa tako njeno ratno zrakoplovstvo ima 300 višenamjenskih američkih lovačkih zrakoplova F-16, koji su i dalje glavni avion u Armiji SAD-a. Nedavno je potpisan ugovor po kojem će dobiti 115 specijalno dizajniranih američkih helikoptera Black Hawk. Nabavljeni su i američki raketni sistemi MGM-140 koji mogu raketirati ciljeve na daljini većoj od 150 kilometara, a nedavno je Turska razvila svoju haubicu Panzer, čiji je domet 30 kilometara. Kompanija Otokar proizvodi tenk Altay, koji je ušao u upotrebu ove godine, a posjeduje i svoje zemlja-vazduh rakete. Navođene rakete mogu locirati i uništiti metu na više od osam kilometara. Oklopna vozila BMC Kirpi je takođe razvila turska vojna industrija i 600 ovih vozila nalazi se u kopnenoj vojsci. Turski brodovi Ada opremljeni su za borbu protiv svega – od podmornica do aviona, a posjeduje i 13 njemačkih podmornica.
Poslije neuspjelog državnog udara u Turskoj koji je, u srpnju 2016. godine, pokušao pobunjeni dio časnika, vojska je pod puno većom civilnom kontrolom i naročito od vrhovnog zapovjednika Erdoğana. Prošle godine u SAD-u je umro imam Fetullah Gülen (1941-2024) za kojeg se tvrdilo da je bio organizator pobune prije devet godina i da je imao uporište među turskim generalima koji su osuđeni na doživotni zatvor. Vrhovno vojno vijeće Turske u kolovozu ove godine imenovalo je generalpukovnika Selcuka Bayraktaroglua za novog načelnika Generalštaba TV-a, umjesto generala Metina Guraka koji je umirovljen. Bayraktaroglu je bio zamjenik GŠ-a i zapovjednik Kopnene vojske. Također, 32 generala i admirala su unaprijeđena u više činove, a više pukovnika promovirano je u čin brigadnog generala i komodora u čin kontraadmirala. Pored vojnostručnih sposobnosti, prilikom unapređenja ovih časnika vodilo se računa i o njihovoj lojalnosti vladajućoj Stranci pravde i razvoja (AKP) i predsjedniku Erdoğanu.