Trumpov desant na Harvard

Univerziteti su oduvijek, Karl Jaspers je to dobro uočio, ogledala cjelokupne javne sfere. Akademske institucije, smatrao je njemački autor, odražavaju zdravlje javne sfere – smatrao je da su one svojevrsni mikrokozmos šireg društva, prostori su to dijaloga na racionalnoj i argumentiranoj bazi, a kao takvi predstavljaju najveći društveni potencijal otpora dominantnim političkim narativima i autoritarnim tendencijama.

Američki predsjednik Donald Trump svoj je akademski put započeo na Univerzitetu Fordham u New Yorku, a nakon dvije godine prebacio se na Wharton School pri Univerzitetu u Pennsylvaniji, gdje je i diplomirao ekonomiju 1968. godine. Za vrijeme studija fokusirao se, reći će njegovi bivši profesori, većinom na trgovinu i nekretnine, što je i posve logično imajući na umu njegov obiteljski pedigre. Eskivirao je studentski aktivizam na kampusu, navodno je često i izbivao, a oduvijek je bio rječit i volio je ulaziti u rasprave s profesorima.

“Bio sam najbolji student”, “ja sam, dakle, stvarno pametna osoba”, “ja znam riječi, ja imam najbolje riječi”, “ja sam vrlo inteligentna osoba” – ovim i sličnim riječima prisjećao se Trump svog akademskog puta u kojemu je, prema svojoj autorefleksiji, bio protagonist. No, ipak postoji razlika između percepcije i činjenica, pa je tako najbolji od svih studenata Trump putem svojih pravnih zastupnika branio obrazovnim institucijama koje je pohađao i gdje se zadojio znanjem – latinski naziv “alma mater” i govori da univerziteti pružaju obrazovnu hranu svojim pitomcima – da upoznaju javnost s činjenicom da je vječiti protagonist Donald bio jedan sasvim prosječan student. Variraju i sjećanja bivših kolega na studenta Donalda: većinom se slažu da je bio uvijek dobro obučen, ljubitelj sporta, pomalo distanciran, drugi ističu da je bio poprilično škrt i rezerviran. Iako veliki obožavatelj sporta i atletske građe, ipak je izbjegao novačenje i odlazak u rat u Vijetnam zbog ni manje ni više bolne pete. Kolokvijalno nazvan trn u peti, tehnički rečeno radi se o vrsti plantarnog fascitisa, nije dopustio da Donald završi u vijetnamskim prašumama, te je oslobođen obveze služenja vojnog roka. The New York Times će u serijalu iz 2018. pokazati kako se ipak, posve predvidljivo, radilo o lažnoj dijagnozi.

Donald Trump nije završio u Vijetnamu, ali nije završio ni na Harvardu, toj, po mišljenju mnogih, najprestižnijoj i najelitnijoj obrazovnoj instituciji u Sjedinjenim Američkim Državama. Trumpov biograf Michael Wolff u recentnom podcastu istaknuo je da je američki predsjednik odbijen na Harvardu te da razloge njegove aktualne vendette prema prestižnoj instituciji treba tražiti upravo u tom, za Trumpa, nemilom događaju. Bijela kuća nije niti potvrdila niti demantirala stav publiciste Wolffa, kojega je u prethodnim (polu)službenim komunikatima – mislimo na onaj Stevena Cheunga, direktora komunikacija - poistovjetila s fekalijama.

Višemjesečni sukob između administracije američkog predsjednika Trumpa i najvećih američkih univerziteta poput Harvarda ušao je u neobičnu fazu. Trump udara tamo gdje su gotovo svi univerziteti i najosjetljiviji, na financije i na studente. Harvardu je zamrznuo gotovo 3,2 milijarde dolara federalnih ili saveznih grantova, koji su jedan od ključnih izvora financiranja za istraživanje, obrazovanje i infrastrukturu. Iako se radi o milijardama, istini za volju, to je samo manji dio financijskog kolača najbogatije obrazovne institucije na svijetu. Zaklada univerziteta Harvard, kojom pak upravlja tvrtka za upravljanje investicijama, najveća je akademska zaklada na svijetu, koja upravlja s oko 53,2 milijarde dolara. No, financijski gledano, Harvard je relativno konzervativan: ne bave se rizičnijim investiranjem, pa iz zaklade ostvaruju prihod od oko 2,4 milijarde dolara, a ostatak operativnih prihoda koji za 2024. iznose 6,5 milijardi dolara namaknu donacijama, školarinama i sličnim aktivnostima.

Ne čini se nelogična pretpostavka da Trumpa iritiraju elitizam, nezavisnost i simbolika Harvarda, a kada u tu jednadžbu dodamo i njegovu želju za vođenjem kulturnih ratova, onda se aktualni sukob nameće gotovo kao nužnost. Harvard, pionir u mnogim obrazovnim inicijativama, još je 1981. utemeljio Fondaciju za interkulturalne i rasne odnose, koja će kasnije prerasti u DEI (Diversity, Equity and Inclusion) program. Ideje u pozadini su da su univerzitetski studenti različiti i da ih sve treba uključiti u društvu kako bi bili na korist američke nacije. Ovakvi su programi pozitivno djelovali na umanjivanje povijesnih nepravdi – Harvard se otvorio marginaliziranim i deprivilegiranim populacijama – a kasnije će naglasak biti stavljen na identitetska i woke pitanja, pitanja rasne pravde i interkulturnog dijaloga. Trump smatra da pojedine grupe njima dobivaju preferencijalni tretman, a ne onaj na zasluzi, baziran na meritokraciji. Njegova administracija će smanjiti kvote za strane studente, ukida studentske vize, posebno za one iz Kine, javno ih etiketiravši kao moguću prijetnja za nacionalnu sigurnost.

Iako se administracija i Harvard međusobno tužakaju, ipak je perjanica američkog obrazovanja napravila pokoju akomodaciju i vidljivi ustupak: modificirala je i promijenila naziv DEI programa, a na optužbe za antisemitizam, torpedirala je nekoliko direktora važnih instituta. Čini se da se i superautonoman Harvard prilagodio Trumpovoj administraciji, potvrdivši ideju da su univerziteti ogledalo cjelokupne javne sfere. Sukob između Trumpa i Harvarda, dijelom osoban, dijelom institucionalan, pokazuje zabrinjavajuću tendenciju umanjivanja kritičkog potencijala obrazovnog sistema te smanjivanja otpora dominantnim političkim narativima i autoritarnim tendencijama, čak i na prestižnim akademskim adresama čiju autonomiju jamči portfelj koji se mjeri u milijardama dolara, poput Harvarda.