Trump, narcosi i Venezuela
Ne planiram formalno objaviti rat Venezueli, već jednostavno planiram “ubiti sve ljude koji donose drogu u Ameriku”. Tako je junak akcijskih filmova Donald ili pak predsjednik Trump objavio neslužbeni rat Venezueli pod vodstvom Nicolása Madura, kojeg je prethodno počastio laskavom titulom predsjednika-narkotrafikanta koji sa svojim ortacima šalje drogu u Sjedinjene Američke Države. Nakon udara na Venezuelu raznim sankcijama, Trump će početkom ljeta proširiti listu stranih terorističkih organizacija s venecuelskim kartelom Tren de Aragua, započevši tako rat protiv terorizma koji izlazi iz okvira uobičajenih uzusa ratovanja.
Recentno će i vojno udariti – u zadnja dva mjeseca prema službenim američkim podacima brojimo 9 udara, a u njima je ubijeno 37 osoba – na brodove i podmornice koje prevoze drogu u Karipskom moru i na Pacifiku. Dio Trumpove administracije diskretno sugerira kako se radi o nedopuštenim radnjama ili nelegalnim udarima, koji se protive međunarodnom pravu, dok dio administracije kojega čini kubanska dijaspora pod utjecajem Marca Rubija, izrazito osjetljiva na svaki spomen i primjesu socijalizma, pozdravlja ciljane udare i apologira zračne napade. Prostor Pacifika je oduvijek distribuirao veće količine droge i ostalih nedopuštenih supstanci, Karipski bazen nešto manje, no nekada se suzbijanje ilegalnih radnji vodilo drugačijim pravilima. U aktivnostima usmjerenim protiv narkotrafikanata u prethodnim administracijama sudjelovala je većinom američka Obalna straža koja se vodila konvencionalnim pravnim običajima (zaustavljanje, privođenje pravdi i daljnje procesuiranje), a sada su scenariji naprosto posuđeni iz holivudski akcijskih filmova.
Trumpova administracija će istovremeno pojačati vojnu prisutnost na Pacifiku, a posebno na Karibima – zlobnici će ih stoga nazvati novom verzijom pirata s Kariba – što je u Venecueli izazvalo (opravdanu) bojazan od totalnog rata ili makar ciljane američke intervencije u toj suverenoj zemlji. Kao u akcijskim filmovima, ako je Donald dobar momak, good guy, onda je njegov antipod predsjednik Venezuele Nicolás Madura loš momak, chico malo.
Godine 2013. Maduro je naslijedio Huga Cháveza, te je inauguriran na predsjedničku poziciju. Maduro spada u čaviste (šp. chavismo), pokret koji je povezan s njegovim prethodnikom koji je želio ponuditi nešto inoviraniju verziju socijalizma za 21. stoljeće. Namjera je bila uspostaviti socijalnu pravdu u društvu, uvesti participativnu demokraciju i zadržati državnu kontrolu nad ključnim resursima i ekonomskim sektorima. Ako je Chavez s početkom novog milenija, uslijed rasta barela nafte, uspio konsolidirati ekonomiju i razvijati socijalni sektor, posebno onaj vezan za najugroženije, Madurovu vladavinu su obilježile permanentne krize.
Uz američke sankcije izmjenjivali su se periodi hiperinflacije, nestašice hrane i resursa, te prosvjedi. U zemlji koja je prebogata naftom tipični su redovi za gorivo, što je krajnji pokazatelj lošeg državnog upravljanja energetskim i ekonomskim sektorom. Godine 2000. Venezuela je, primjerice, proizvodila 3,2 milijuna barela nafte dnevno, 2020. je proizvodnja pala na rekordno niskih 0,7 milijuna barela dnevno, a recentno, uslijed partnerstva s Kinom i Iranom, proizvodnja će porasti na 1,2 milijuna barela dnevno. Svaki sektor koji se ne modernizira gotovo po definiciji slijedi ovakav negativan trend, a u venecuelanskoj jednadžbi, loše upravljanje se odrazilo na socijalnu sferu dovodeći do širih društvenih nemira. Paralelno s rastom protesta protiv Madurovog režima rastao je i stupanj represije i autoritarizma. Maduro dobija izbore 2018. godine, makar prema državnoj komisiji, ali gubi dio unutrašnjeg i vanjskog legitimiteta – SAD, EU, Kanada i mnoge druge zemlje nisu priznale izbore usljed brojnih dokumentiranih neregularnosti. Sam Maduro je na popriličnoj cijeni unutar američke administracije koja je još 2023. godine povećala iznos na 50 milijuna dolara – glava Osame bin Ladena je bila ucijenjena na upola manji iznos - vezan za informacije koje će dovesti do Madurovog hvatanja i procesuiranja.
Sada, Maduro, kao odgovor na Trumpove prijetnje, održava vojne vježbe čiji scenariji izgledaju kao posuđeni iz latinoameričkih sapunica – vojnici u lošoj opremi paradiraju čak i s mačetama – no, upozorava kako Trump namjerava pokrenuti lažni, fingirani rat. Podsjeća kako je u 20. stoljeću CIA organizirala pučeve u raznima zemljama Latinske Amerike, koji su generirali velik broj žrtava, posebno u Argentini i Čileu.
Akcijski junak Donald je od svog mandata pokazao i više od jedne hegemonističke ambicije: Kanadu je vidio kao 51. američku državu, planirao je prisvojiti Grenland, prijetio intervenciji u Panami, ali čini se kako je Venezuela ipak i srećom prevelika zemlja za totalnu invaziju. Vojni stratezi su mišljenja da nema prijetnje invaziji, već da će Trump djelovati ciljano zračnim udarima na vojna postrojenja i na potencijalne narkotrafikantske mete. Budući da Madurov režim ovisi ponajviše o vojnoj komponenti, smatra se da bi se time oslabio njegov režim i da bi se pod krinkom rata protiv droge omogućilo preuzimanje vlasti.
A kandidat za Madurovog nasljednika je ovogodišnji laureat za Nobelovu nagradu za mir: ona je María Corrina Machedo koja se profilirala kao personifikacija venezualenske oporbe. Nobelova nagrada nije samo njena, već je priznanje čitavom društvu, znak slobode i dostojanstva, reći će predvidljivo. Iako je Trump javno negodovao što mu je preotela prestižnu nagradu, María Machedo će javno reći kako je venecuelanski narod uz pomoć Trumpa blizu slobode – nagradu mu i posvećuje – a Maduro je sam kriv, jer je započeo rat protiv svog naroda. Suvremenu politiku, čini se, najbolje je promatrati nekonvencionalnim metodama, kao svojevrsnu sapunicu, u kojoj se sukobljavaju različiti interesi, a ljudi, u zemlji prebogatoj naftom kao Venecueli, čekaju u dugim redovima da je dobiju.