Tri vrste ruskog morala

Nikome to više nije vijest: Milorad Dodik se sastao s Vladimirom Putinom. Bilo je to na nekim ruskim marginama, a na ovim našim zanimljivim se doima način na koji o tome izvještava RTRS, još privatni servis osuđenika iz Laktaša: kada govori o događaju u Sočiju - koji Kremlj titulira sastankom međunarodnog kluba Valdaj - javni entitetski emiter ističe prisustvo predsjednika (?!) Republike Srpske, a kada se hvali 27. susretom Dodika i Putina, onda je to sastanak predsjednika. Ili je neuku partijsku ruku ponijela vjera u secesionistička obećanja ili je naprosto proradila urednička potreba da se šef stranke izravna s Putinom, gotovo je svejedno, jedini koji je protokolarno ponižen je ruski predsjednik, a on sigurno neće reagirati sve dok lider SNSD-a ispunjava zadaću destabilizatora kompletnog Balkana. I to je ruska ambicija koja se - kako Dodikove akcije padaju - sve češće i javno priznaje. Sergej Lavrov je tvorac teze da je Zapad izvršio državni udar u Bosni i Hercegovini i taj isti Zapad - pazi sad - prijeti destabilizacijom cijelog regiona!

U iste je svrhe Dodik ispalio zamolnicu koju prenosi ruska državna agencija Tass. Putinu je - veli Tass - skrenuo pažnju kako bi “najprikladnije rješenje bilo da Rusija i Sjedinjene Države, kao dio svog konačnog sporazuma, uspostave komisiju za Balkan koja bi pomogla konačnoj stabilizaciji situacije u regiji razvojem trajnih rješenja”. Višak konačnosti u samo pola rečenice ne treba posebno analizirati, učinkovitije je podsjetiti da se molba iz Laktaša referira na dijalog dvojice stvarnih predsjednika država - Rusije i SAD-a - o uspostavi mira u Ukrajini, suverenoj zemlji u kojoj je Rusija agresor već tri i po godine, a kako je prvi susret Putina i Trumpa na Aljasci završio debaklom, Rusija je pokrenula novu specijalnu operaciju, kako Kremlj eufemizira svoje bezočno kršenje svih međunarodnih pravila. Radi se o najezdi dronova koje sve češće prijavljuju članice Evropske unije - kiša se sručila na Poljsku, Rumuniju i Estoniju - da bi potom i ruski borbeni avioni upali u zračni prostor Poljske i Estonije. Kako su sve zemlje i članice NATO-saveza, efikasnom akcijom su vraćeni kući, ali cijeli svijet, s razlogom zabrinut, analizira Putinove ambicije. Moskva negira ove provokacije, a njezina medijska ispostava Sputnjik ih za Balkan elaborira tekstom pod naslovom “Dronovi kao Markale: Hoće li i Poljska u rat s Rusijom?”. Degutantno i bez trunke poštovanja prema žrtvama masakra na Markalama i u Ulici Vase Miskina, ruski agitatori za svoje dronove i avione na tuđem nebu optužuju Zapad, onako kako su svojevremeno optuživali muslimane da sami sebe granatiraju.

Da je antizapadna propaganda osmišljena u Kremlju i da su joj zadate precizne mete i ciljevi, potvrdio je i ruski ambasador u našoj zemlji Igor Kalabuhov. Gostujući na Face TV-u, ponudio nam je čitav spektar laži i obmana od kojih je svakako najimpozantnija ona kako Vladimir Putin želi da izgradi sistem sigurnosti u Evropi! Stvarno treba biti Kalabuhov, pa bez trunke stida izgovoriti tako nešto. Ko je to tačno Putin da sebi priskrbljuje ambiciju da uređuje bilo šta u 27 suverenih zemalja, članica EU, i Velikoj Britaniji, na koju se Kalabuhov također referirao kada je govorio o malignom uticaju Zapada? I ima li išta malignije od agresije na suverenu zemlju? Za rubriku vjerovali ili ne kandidira se ambasadorsko tumačenje kako su ruski dobrovoljci, jer su oni počinioci ratnih zločina i razaranja ukrajinskih gradova, tenkovima, avionima i pješadijom skršili granicu koju je svojim potpisom još 2003. godine garantirao isti Vladimir Putin, koji se zadnje tri i po godine u Ukrajini - od Krima do Kijeva - bavi odbranom građana zabrinutih za ugroženost demokratskih prava? Jer, veli Kalabuhov, oni su i pozvali Rusiju, pa eto invazije?!

Kalabuhov je beskrajno iskren kada samodopadno negira Predsjedništvo BiH, jer ima među njima neslaganja, pa na isti način minimizira i naš državni Parlament. Mi imamo Putina, veli on, i to je tako tačno: Vladimir Vladimirovič je Rusiji i predsjednik i Duma, njegova je i prva i posljednja, i neslaganja nema. Zabranjena su, jer oni koji samo pomisle da se ne slože s dekretima ruskog predsjednika maštovito završavaju karijere. Ispadaju kroz prozore, tijela im isplivavaju iz rijeka, bacaju se skupa s avionima u provaliju. Njihova demokratska prava nema ko da brani, jer se Rusija za demokraciju zalaže jednako onoliko koliko joj je stalo do stabilizacije Balkana. No, neće biti drame kada Rusija zasjedne na predsjedateljsku stolicu Vijeća sigurnosti UN-a - napadat će Schmidta, branit će Dodika, razgovarat će o BiH i uvjetima 5+2 (iako je upravo Dodik odbijao svaki razgovor o državnoj imovini) i produžiti mandat Misiji Althea.

U prevodu, iako RS priprema izvještaj za tu famoznu sjednicu, zadržat će se - svjesni rasporeda snaga - na verbalnoj razini, suštinski braneći samo svoje interese. Nasmijao me do suza kada je rekao kako nema mandat govoriti o susjednim zemljama (upitan za Srbiju), a onda udario po Hrvatskoj i njenoj ambiciji o legitimnom predstavljanju Hrvata. Što govori o dvije stvari: Hrvatska je članica EU, pa se može kritizirati, ali i namjeri ambasadora da se obrati Bošnjacima i zato poseže za ključnim argumentom. Kako god, opipljiva je želja da se i razgovorom s liderima naroda (podsjetio je na svoj sastanak s Bakirom Izetbegovićem, predsjednikom SDA) pokuša vratiti Dodika u igru, usput vrijeđajući državne institucije i Sud BiH. Može Dodik ne biti na čelu RS-a, za Rusiju je on i dalje predsjednik, ponovio je više puta Kalabuhov, ne stideći se reći kako Dodik napada državu BiH jer neko drugi neće s njim da se pogađa. Za sukob treba dvoje, kaže ambasador, i ispali da je za sve u našoj zemlji kriv jedan čovjek, visoki predstavnik Christian Schmidt.

I nije to usamljeni primjer apsolutnog manjka ambasadorske vjerodostojnosti. Kalabuhov je - sve ne miješajući se u unutarnje stvari BiH - držao lekcije Denisu Bećiroviću, članu Predsjedništva, i Elmedinu Dini Konakoviću, ministru vanjskih poslova naše zemlje. Njihova je obaveza, ponovio je više puta, da pričaju s njim, to im je posao, zaboravljajući pritom da je - recimo - njegov štićenik Dodik u političku praksu BiH uveo zabrane razgovora sa ambasadorima, a njemačku ministricu i pod prijetnjom sile potjerao iz RS-a. Pri čemu valja podsjetiti da je euroatlantski put BiH ozakonjen u našoj zemlji, a Dodikove odluke rezultat šaptanja iz Rusije koja je stava - otkrio nam je Kalabuhov - kako Njemačka, Italija i Japan vode agresivnu politiku, pa im to Kremlj ozbiljno zamjera.

U praksi to znači sljedeće: i Bećirović i Konaković odbijanjem Kalabuhova iskazuju jasan stav o miješanju Rusije u unutarnje stvari BiH, odbijaju rusko podrivanje institucija ove zemlje i slijede politiku EU kada je riječ o Ukrajini. Za razliku od Dodika koji i dalje prijeti. Rusija mu pomaže, ali i svi oni koji - poput reisa Huseina ef. Kavazovića u Gradačcu - zagovaraju selektivnu primjenu odluka Suda BiH. Reisov zanos i veličanje Fadila Novalića, osuđenog za korupciju, nimalo ne doprinosi pravu i pravdi tako neophodnim u ovoj zemlji, ali pomaže ruskoj ambiciji u svođenju BiH na njezine plemenske vođe koje - po Kalabuhovu - treba da se ponovo dogovaraju jer je “Dayton privremena kategorija”. Bosna i Hercegovina, srećom, nije. I ako smo i po ZAVNOBiH-u i po Daytonu zemlja Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, nema razloga da nas - zbog svoja tri morala, s kojima je ambasador inspirativno nastupio - bilo ko, pa i Rusija, dijeli. Ne samo zato što je to izravni atak na državnost BiH već i zato što i tri decenije nakon Daytona traje mir koji ruske ispostave na Balkanu svjesno narušavaju. A Moskva u ovom času zaista nema pravo nikome pričati o moralu.