Trgovinski rat ili Trumpov blef?

“Ja, Donald J. Trump, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, smatram da (…) nedostatak reciprociteta u našim bilateralnim trgovinskim odnosima, različite carinske stope i necarinske prepreke, te ekonomske politike američkih trgovinskih partnera koje potiskuju domaće plaće i potrošnju, kao što pokazuju veliki i postojani godišnji deficiti robne razmjene SAD-a, predstavljaju neuobičajenu i izvanrednu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i gospodarstvu Sjedinjenih Država.” Ovim poetskim uvodom s kojim započinje Trumpova izvršna odredba o uvođenju sveobuhvatnih carina, poreza i ostalih ekonomskih mjera najavljeno je uvođenje trgovinskih mjera ili, prevedeno, trgovinski rat, kako ga je većina javnosti doživjela.

U ružičnjaku (Rose Garden) Bijele kuće, koji je napravljen davne 1903. u neokolonijalnom stilu, pod magnolijama, koje simboliziraju plemenitost i ženstvenost, osebujni i uvijek preplanuli Trump je javnosti pojasnio o čemu se tu, zapravo, radi, biranim riječima, naravno. “Desetljećima su našu zemlju pljačkali, pljačkali, silovali i pljačkali bliski i daleki narodi, i prijatelji i neprijatelji”, započeo je Donald. Zaista ste teško patili – obratio se američkim radnicima, farmerima i zanatlijama – strani lideri su krali vaše američke snove, a sada je vrijeme za oslobođenje od tog jarma. Brendirao je maštoviti Donald svoju izvršnu uredbu u lakopamtljivoj formi – nazvao ju je Dan oslobođenja – i pozvao na širu javnu podršku njegovim mjerama, koje za cilj imaju smanjiti ekonomsku prijetnju ili strukturalne neuravnoteženosti u globalnom trgovinskom sustavu, a prosječnom Amerikancu izazivaju svakodnevne probleme i glavobolje.

Trumpovi javni govori zanimljiva su forma sastavljena od reda podataka i činjenica, zatim populističkih elemenata, a sve zajedno ih povezuje materijalni interes u obliku novca ili, nešto ljepše rečeno, američkog stila života koji je obilježen konzumerizmom kao jednim od osnovnih sastojaka. Amerikanci, naime, troše poprilično, a to generira i ovisnost Amerike o privatnoj potrošnji. Iz nove Donaldove trgovinske kuhinje tako su izašle nove trgovinske mjere: uveo je recipročne tarife na uvoz od 10% na svu robu koja ulazi u SAD, a Europskoj uniji je podigao tarife na 20%. Prevedeno u konzumeristički jezik, europski automobili, posebice oni njemački – VW, Audi, Mercedes i Porsche – bit će skuplji na američkom tržištu, isto kao i razna roba za širu ili luksuznu potrošnju. Amerikanci će zbog Trumpovih recipročnih tarifa skuplje plaćati jednu od omiljenih njemačkih marki anatomske obuće – Birkenstock ili, primjerice, talijanski brand Brunello Cucinelli. I brendirani danski nakit Pandora će također biti osjetno skuplji, kažu ekonomisti, a što je roba luksuznija, i cijene će rasti. Spomenute industrije, automobilske ili one koje produciraju robu luksuznog karaktera, zbog veće izloženosti američkom tržištu, očekuju veće probleme u ekonomskoj razmjeni. I svijet radnika i poljoprivrednika, kome se Trump obraća, plaćat će više za entry-level garderobu, poput ultrapopularnog H&M-a ili pak klasičnog Adidasa.

I, naravno, Trumpove mjere su, sad već poslovično, dobrano nasekirale gotovo čitav svijet, kod mnogih su generirale ubrzani rast sijedih vlasi, a kod drugih su izazvale pojačano lučenje stresa i povezane probleme. Ekonomski eksperti su naglasili da je ovo presedan u međunarodnoj trgovini, političari su najavili protumjere, a Kinezi su se obratili sa žalbama Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Defetisti su već proglasili kapitulaciju i najavili novi svjetski trgovački poredak, koji će dovesti do inflacije, stagflacija, tektonskih poremećaja u lancu nabave i sličnih ekonomskih radosti. Nakon Trumpovog Dana oslobođenja, pisali su mnogi, život nikada više neće biti isti. Niti burze nisu mogle biti imune na javno mnijenje, štoviše, ako je suditi prema izračunatim gubicima na burzi – procijenjene su na 5 trilijuna dolara – burzovni indeksi su se više uplašili Trumpovih mjera nego, primjerice, pandemije koronavirusa. Ekonomski armagedoni poput Trumpovog postojali su i prije njega, a za očekivati je i nakon njega. Globalne sile su, brojni primjeri iz 20. stoljeća pokazuju, koristile trgovinske mjere kao ekonomsko oružje i moćan adut za pregovaranje.

Austro-Ugarska monarhija i Kraljevina Srbija su ratovale oko svinja između 1906. i 1911. godine. Dugih pet godina trajao je trgovinski rat simpatičnog naziva – na njemačkom je sam termin ipak malo tvrđi (Schweinekrieg). Tako je carinski sukob dva aktera koji je zabranjivao uvoz svinja iz Srbije na tržište monarhije generirao splet ekonomskih problema i međusobnih ucjena, ali su na kraju te mile životinje jednostavno završile na trpezama drugih država, a Srbija je diversificirala vlastiti izvoz i smanjila izloženost tržištu monarhije. Većina trgovinskih ratova ima određeni element bizarnosti: šezdesetih godina je Europska zajednica ratovala s Amerikom zbog pilića. Američke farme su tada bile u ekspanziji – tehnološka produkcija i inoviranje proizvodnje su učinili svoje – te su postale velika ugroza europskim farmerima. Pa je krenuo rat za piliće. EU će devedesetih godina biti involvirana u trgovinskom ratu pomalo karikaturalnog naziva – Banana rat (1993-2012). Tada je EU uvela tarife na južnoameričke banane kako bi potakla uvoz iz bivših europskih kolonija na Karibima i Africi. Sam Trump je već 2018. ratovao sa solarnim panelima i elektronikom iz Kine, a i sada se pomalo igra s čitavim svijetom, kod kojega generira pretjeranu reakciju, gotovo neuralgičnog tipa. Za očekivati je da će ovim mjerama, koje će zasigurno u dogovoru s partnerima dijelom korigirati na recipročno zadovoljavajući način, smanjiti trgovinski deficit SAD-a, ali ipak neće drastično dirati konzumeristički način života svojih sugrađana, čiji su osnovni preduvjet niže carine.