Trebaju li BiH mediji ili megafoni?

Ovo je vrijeme kad, nekako s proljeća, krenu obilježavanja tužnih godišnjica, sjećanja na zločine i ratne masakre koja nas uvijek i iznova transferiraju u ono doba za koje volimo reći - nikom se i nikad ne ponovilo. No, ponavlja se i prijeti, pa se cijeli svijet bacio na analiziranje kuda to moderna planeta srlja. Mi smo pak posljednjih dana obilježili i dva medijska jubileja koja nam - htjeli mi to ili ne - zorno slikaju gdje smo, kakvi smo i šta ustvari želimo od društva u čijem stvaranju (sa)učestvujemo.

Mediacentar Sarajevo slavi 30. rođendan. Boro Kontić, direktor i osnivač, podsjetio nas je da je ova kuća nastala u okviru Fonda otvoreno društvo, iz potrebe da se premosti ratni prekid u obrazovanju novinara. Tokom rata, naime, nastalo je na stotine novih radio i TV stanica, pojavilo se puno novih lica, još više ratne propagande, a Otvoreno društvo, koje je već pomagalo medije u Bosni i Hercegovini, tražilo je način da - osim direktne novčane pomoći - uloži u projekat koji će imati dugoročne efekte. Tako je nastala radio-televizijska škola Mediacentra i BBC-ja iz Londona, koju je u sedam godina prošlo skoro 200 mladih novinara, a paralelno je razvijana jedinstvena baza podataka, koja se pretvorila u Infobiro - online arhivu bosanskohercegovačkih novina, sa više od milion i po tekstova, od prvih primjeraka Jukićevog Bosanskog prijatelja iz 1850. do dnevnih i sedmičnih novina. Ovo su najvažnije aktivnosti i 30 godina kasnije, naglašava Kontić, koji - kada poredi vrijeme nekad i sad - ističe realnost u kojoj se najnormalnije govori o nestajanju tradicionalnih medija. No, jedino što se nikako ne mijenja jeste stalna borba za slobodu medija i profesionalnost novinara.

Kontića je za angažman s Otvorenim društvom preporučila njegova prethodna profesionalna karijera provedena u Sivom domu, gdje je vodio neke od najznačajnijih projekata koji su obilježili kuću koja je ovog aprila također slavila i to svojih 80 godina. Jer je 10. aprila 1945. u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, netom oslobođenom u Drugom svjetskom ratu, pušten u program signal Radio Sarajeva, što se označava kao početak javnog medijskog emitiranja u našoj zemlji. Narodno pozorište bilo je krcato, a kako je program prenošen uživo na BHRT-u, u proslavi su mogli saučestvovati i gledatelji. Na početku je prikazan svojevrsni vremeplov nastanka i razvoja prvo radija, kasnije televizije, na ekranu su se mijenjale slike i budile emocije: nekad kultne serije ponekom su natjerale i suzu na oko, sjećanja na velike uspjehe muzičke, filmske, dokumentarne produkcije mamila su i poneki pokušaj aplauza na otvorenoj sceni, no kad se zavjesa spustila, ostao je gorak okus nehata i apsolutne nebrige za kuću koja se u svojim decenijama samostalnosti najviše može pohvaliti nadljudskim naporima za goli opstanak.

Zapravo, i na ekranima i u Pozorištu najvidljivija je bila besparica kojom ova država obilato časti svoj javni emiter, nikada do kraja definiran i vječno ucijenjen. I to baš nimalo nije promijenio nastup resornog ministra Edina Forte, koji bi da pomogne vlastitim uvjerenjem: “Bosna i Hercegovina će ući u Evropsku uniju. U EU ne postoji nijedna zemlja članica bez jakog i stabilnog javnog RTV servisa. Ako imate jak javni servis, imate jaku državu.” Bosna i Hercegovina nije ni blizu članstva, a BHRT je - umjesto krovnog državnog servisa - neželjeno siroče čiji opstanak zanima tek uposlenike ove kuće. “Danas se BHRT ne ruši granatama, već šutnjom sistema. Danas, kad obilježavamo osam decenija rada, ne činimo to s lakoćom. Slavimo s ponosom, ali i sa grčem jer Javni servis, kojem su građani ove zemlje vjerovali 80 godina, nalazi se na ivici opstanka. Danas, u miru, BHRT se bori s nečim tišim, ali jednako opasnim. Zaboravom i ignorisanjem. Godine političke nebrige, neadekvatnog modela finansiranja, brutalnog kršenja zakona na našu štetu, dovele su ovu kuću na ivicu opstanka”, upozorio je direktor BHRT-a Belmin Karamehmedović. Nije pominjao entitetske dijelove istog servisa, onaj federalni s kojim je BHRT svako malo u klinču, a još manje RTRS čiji dug nikako da dođe do naplate.

Milorad Dodik je toliko podredio RTRS sebi i službi svoje partije da ovaj entitetski emiter bez trunke profesionalizma provodi odmazdu nad njegovim političkim neistomišljenicima, čak i zbog toga što su se drznuli da nastupe u mediju iz Federacije i to odmah proglašavaju udarom na Republiku Srpsku. Rade to, nažalost, novinari i urednici s više strasti i od onih esenesdeovaca koji po zadatku gostuju u programu da bi na prokazanog opozicionara strovalili lavinu uvreda najgore vrste. Kad mu ni RTRS nije bio dovoljan, Dodik je zbavio sebi ATV (koja je zbog njegovih finansijskih i ostalih transfera završila na crnoj listi SAD-a), ali i mrežu portala, koristeći čitav svoj sistem vlasti da profesionalne medije u RS-u ponizi i ucijeni, a njihove uposlenike bukvalno izvrijeđa, još javno upirući prst u njih ne bi li ih dokrajčio neki od njegovih batinaša. Dodik jeste najcrnji primjer, ali nije mogao sam, i to je suština problema i BHRT-a i Bosne i Hercegovine. Ovdašnje su vlasti potrošile decenije u namaštavanju kakav javni servis treba BiH, pristajale da entitetske vlasti rješavaju njegove dijelove, političari su pritom iscrpljivali Federaciju debatama zašto ne žele treći kanal, a sve da nikada ne bi dali priliku javnom servisu da zaživi i bude jedino što može i treba biti: profesionalna kuća u službi građana.

BHRT je logikom stvari prošao najgore, jednako zapravo kao i sve one institucije od državnog značaja i nikome u BiH nije nikakva utjeha što će postati jak kada zemlja uđe u Evropsku uniju. To je poruka - ne lipši magarče do zelene trave. I još je posve naopako i postavljena: javni servis zapravo mora biti jedno od oruđa na tom evropskom putu, onaj korektiv vlasti i društva koji će svojim programima - obrazovnim, dokumentarnim i svim ostalim - promovirati evropske vrijednosti, približavajući običnom čovjeku razloge zbog kojih je ova zemlja i trasirala svoju poziciju u toj zajednici. Vodeći se pritom isključivim interesom svih, umjesto pojedinih. BBC je ideal javnog servisa i mada svi znamo koliko nam je daleko, imamo u šta gledati, a škola je dokaz da se od nečeg mora početi. Jer je javni servis neophodan dio medijske zajednice. A da je zaista posljednji čas, možda najbolje ilustrira Kontićeva opaska: kad je Otvoreno društvo krenulo sa akcijom pomoći BiH, odmah su nepodobni novinari i mediji postali soroščad. Danas, kada su nekadašnja soroščad državni neprijatelji, izdajice i strani plaćenici, profesionalno novinarstvo je kažnjiva rabota. Znaju to svi koji se ovim poslom bave radeći ga po principima dosljednosti, istrajavanja na profesionalnim uzusima i odbijanja da se bude bilo čiji megafon. Zna to i vlast koja šuti i čeka da nestanemo.