Travnička kronika Snježane Köpruner
“Početkom 1807. godine stale su da se dešavaju neobične i dotle nepoznate stvari u Travniku” - ovim će riječima Ivo Andrić započeti svoj roman “Travnička kronika”, djelo napisano po uzoru na europske realistične romane. Kada bi danas taj nobelovac - većinom zanemaren u hrvatskoj književnosti, prezren u bosanskoj, a instrumentaliziran u onoj srpskoj - pisao neku svoju uspješnicu, možda bi poneki paragraf posvetio i Snježani Köpruner, neobičnom i zanimljivom primjeru jednog posve normalnog, a stoga i rijetkog, pogleda na život, društvo, ekonomiju, ali i Bosnu i Hercegovinu, taj svijet u malome.
Nedavno gostovanje Snježane Köpruner u sad već kultnoj emisiji HTV-a “Nedjeljom u 2”, koja se ove sezone udaljila od klasičnih političkih okvira birajući nešto opuštenije teme, učinilo je da se dobar dio javnosti nakon 55 minuta s gošćom iz Travnika naprosto osjeća bolje. Njezina jednostavnost i neposrednost, izbjegavanje frazema u kombinaciji s ozbiljnim, ali i toplim riječima, sve nas je pomalo podsjetilo da ljudski život može biti sasvim normalan.
Bosna i Hercegovina se u široj javnosti najčešće portretira kao duboko problematično društvo: ratno naslijeđe i razne besperspektivnosti, identitetski sukobi, korupcije i demografski egzodus, politička nestabilnost i vječito, makar samo retoričko, zveckanje oružjem, oblikuju javno mnijenje koje je većinom defetističkog karaktera, makar u širim javnim dinamikama. Na temelju ovih bazičnih percepcija, Bosnu i Hercegovinu se i politički često definira kao nedovršeno, posve krhko društvo u kojemu naprosto nema mjesta za normalne priče, tipične ljudske interakcije, a zatim ekonomske i infrastrukturne uspješnice.
Köpruner, magistrica tehničkih nauka, svoju će karijeru započeti u zadarskom Bagatu, kultnom poduzeću osnovanom 1950. godine - smatra se da se radilo o najboljoj strojarskoj kompaniji bivše države - koje će sredinom osamdesetih godina doživjeti svoj vrhunac s oko 3.600 zaposlenih i proizvodnjom od oko 160.000 strojeva. Kao izrazito potentan privredni subjekt, Bagat je aktivno doprinosio i modernizaciji čitavog zadarskog zaleđa, a krajem 1980-ih godina, podaci govore, Bagat je bio četvrti proizvođač domaćinskog šivaćeg stroja s računalnim upravljanjem u Europi. Kasnije će se poduzeće reorganizirati, parcelizirati, te se 2002. potpuno zatvara, što je, poznato nam je svima, jedan od najčešćih scenarija privatizacija na području bivše Jugoslavije. Kada je prije nekoliko godina posjetila rodni Zadar, lagano je mogla konstatirati kako se radi o većinom deindustrijaliziranom gradu u kojemu dominiraju djelatnosti vezane za turizam i uslužna zanimanja, taj specifičan sektor koji generira profit, ali ne stvara dodatnu vrijednost. Tada je konstatirala kako za kreativna i razvojna zanimanja, poput inženjerskih, naprosto nema mjesta, a primat su preuzele ona uslužna, koja ipak smanjuju razvoj, ali i intelektualni potencijal svake mikrosredine.
Köpruner će devedesete godine provesti u Njemačkoj - hvali germanski duh i preciznost, ali da naslutiti kako je pogled na osobe iz nama bližih krajeva ipak bitno drugačiji, dijelom potcjenjivački - a s početkom novog milenija dolazi u Travnik i počinje razvijati novu poslovnu klimu i ambijent. S partnerima privatizira te revitalizira dio nekadašnjeg travničkog giganta, tvornicu Bratstvo, novi privredni subjekt orijentiran izvozno, širi pogone, ali i vraća nešto društvu: razvija korporativnu briga za zaposlenike, uvodi stimulativna primanja, gradi vrtić, a planira stanove za zaposlenike. Navedena briga za radnika, koje je preduvjet svakog zdravog privrednog subjekta, u bosanskohercegovačkom društvu pojavljuje se mnogo rjeđe nego u razvijenijim ekonomijama iako se i se sada već zbog kroničnog nedostatka radne snage pomalo nameću kao nužnost.
Bosnu i Hercegovinu doživljava kao svoju: radi se o državi brojnih prilika čija je posebnost ponajviše u ljudskom kapitalu. Smatra da je njen dolazak u Travnik djelovao obogaćujuće za nju samu, a i svom sinu bi poželjela da razvijenu Njemačku zamijeni tim srednjobosanskim mjestom. U govoru je vrlo umjerena, ali da naslutiti kako joj smeta ogromna hipokrizija i laž koje oblikuju naše javne dinamike: hiperprodukciju obrazovnog sustava kritizira riječima kako nikada nije više petica, a manje znanja, a podsjeća kako bi vjerska afiliranost trebala biti dominantno vezana za etičko djelovanja, kojega, naravno, nedostaje, bilo individualno, bilo u vidu društvene etike.
Snježana Köpruner nije nikakav superjunak iz holivudskih filmova koji posjeduje neke nadnaravne moći ili tome slično. Ona je naprosto jedna sasvim normalna osoba koja je posjedovala dovoljno unutarnje slobode da razvijenu Njemačku zamijeni krhkim društvenim i ekonomskim okvirom Bosne i Hercegovine i da - unatoč usponima i padovima, kako sama ističe - napravi pozitivnu ekonomsku priču, ali što je možda i bitnije, da logiku ovdašnjeg života valorizira i cijeni. Njen život bi bez iskustva Bosne i Hercegovine bio daleko siromašniji, priznaje javnosti, podsjećajući na završne paragrafe iz “Travničke kronike” u kojima se navodi kako “ipak negdje mora da postoji i taj pravi put”, kojega cijeloga život tražimo. Ona ga je pronašla u Bosni i Hercegovini.
Köpruner, posve ostvarena osoba, kako sama priznaje, kroničarka je našeg vremena, kojega gleda iz suvremene i realistične perspektive i u njemu nalazi brojne pozitivnosti, za razliku od brojnih koji daju prednost carstvu idealiteta, retrogradnih shvaćanja, lažnih konstrukcija, mitomanija i ostalih stupidnosti koje onda generiraju banalan, primitivan i nasilan pogled na svijet.