Tramvaj zvani krivnja

Ne postoji apsurdnija smrt od one u automobilskoj nesreći, pisao je Albert Camus, koji će i sam, da ironija bude veća, poginuti u upravo jednoj takvoj nesreći 1960. godine. Kada bi na njegovom tragu željeli opisati nedavni događaj koji je pogodio prijestolnicu Bosne i Hercegovine, glavni grad Sarajevo, u kojemu je vremešni tramvaj, usljed nekontroliranog ubrzanja, izletio iz tračnica ubivši jedno mlado biće, a teško povrijedivši drugo, mogli bismo reći kako ne postoji apsurdnija smrt od one koja te zatekne na tramvajskom stajalištu. Tragična smrt na tramvajskoj stanici zatekla je mladića Erdoana Morankića, studenta Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, dok je čekao javni prijevoz. Maloljetnu djevojku Ellu zadesila je teška sudbina: u navedenoj nesreći teško je povrijeđena, amputirana joj je noga, a prognoze za oporavak su neizvjesne. Erdoan je imao 23 godine, a Ella ih ima 17. Utjehu je nemoguće ponuditi, a teško je i išta smisleno reći ili napisati o smrti svakog mladog bića, pogotovo na ovakav tragičan i apsurdan način, osim da pred misterijem smrti tipične ljudske kategorije naprosto prestaju funkcionirati, podsjećajući nas na krhkost ljudske egzistencije.

Istraga o tragičnoj nesreći tek je započela: odvija se sporo, uvid javnosti je limitiran, a što vrijeme više odmiče, raste mogućnost za manipulacije svake vrste. Trenutak nesreće je snimljen kamerom za auto i iz uratka je očito kako je tramvaj razvio abnormalno veliku brzinu, izletio iz tračnica te se sunovratio na stajalište. Nakon što je taj video ugledao svjetlo dana, javno mnijenje se polako počelo oblikovati: za jedne, radilo se o ljudskom faktoru, obijesnoj vožnji vozača koja je rezultirala gubitkom kontrole i fatalnim ishodom, dok su drugi optirali za tehnički kvar, koji je doveo do nekontrolirane akceleracije i već poznatog ishoda. Prema informacijama odvjetnika vozača, koji nisu službene, sam tramvaj je prošle godine čak pedeset puta bio isključen iz prometa, dakle, u prosjeku svakih sedam dana.

Većina sličnih tragičnih incidenata kombinacija su upravo ljudskog faktora i tehničkog kvara. No, u ovoj tragičnoj epizodi fokus javnosti se usmjerio prema grijesima i krivnji samih političkih struktura, koje su institucionalno, sistemski i društveno, indirektno dovele do fatalnog događaja u kojemu je jedno mlado biće nepovratno izgubilo život dok je drugo teško povrijeđeno. Javni skandal je pokrenuo prosvjede, opozicija je iskoristila taj moment dodavši i više od poneke kapljice ulja u političku vatru, a u nešto manje od 48 h nakon nesreće, premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk podnio je ostavku, što pojednostavljeno znači da je i sama Vlada koju je predvodio pala.

Ostavka premijera Uka, ljudski gledano, spada u časne radnje koje su poprilično rijetke u bosanskohercegovačkim društvenim okolnostima u kojima politička odgovornost nije drugo nego misaona imenica, nešto gotovo nepostojeće dok u razvijenim demokracijama javne tragedije gotovo u pravilu dovedu do čistke političara. No, politiku općenito, a pogotovo u predizbornoj godini nije moguće samo sagledavati etičkim kategorijama: u trenutku javnog skandala ostavka premijera Uka čin je koji strankama trojke omogućuje političko preživljavanje u izbornom vremenu koje slijedi, upravni reset do kojega su doveli smanjuje i javnu kritiku opozicije, a ostavku će Naša stranka moći iskoristiti kao argument autentičnosti vlastite politike u izbornoj utakmici. Politika je, ipak, samo igra.

Politika je istovremeno vezana za upravljanje javnim resursima, a komunalno javno poduzeće kakvo je Gras odražava i sjaj i bijedu javnih politika, što je i posve očekivano. Rekonstrukcija postojeće tramvajske pruge, te izgradnja nove prema periferiji Sarajeva, Hrasnici, nabavka novih tramvaja, estetski predivnih, te ulaganja u modernizaciju, neosporno su veliki infrastrukturni projekti, ne samo u domeni javnog prijevoza već i širenju grada, koji širenjem postaje policentrični, te urbanizaciji. Istovremeno, taj modernizacijski impuls nije mogao odjednom revitalizirati čitavu gradsku infrastrukturu: ipak su ratne i poratne godine te faze stagnacije i kriminalno lošeg upravljanja taj vid javnog sektora dovele na vrlo niske grane koje su građani osjećali pri vlastitim svakodnevnim mobilnostima. No, ako je suditi prema odgovoru upravljačkih struktura Grasa na tragični događaj, infrastrukturnu modernizaciju nije pratila organizacijska modernizacija, te odgovorno upravljanje tom kritičkom infrastrukturom. S obzirom na crimen i javni skandal, jedina ispravna odluka neposredno nakon tragičnog događaja bi bila kolektivna ostavka svih upravljačkih tijela tog javnog poduzeća, od direktora, nadzornog odbora, te funkcionalnih korporativnih tijela koji upravljaju tramvajskim prometom.

Tragedija se, naime, dogodila u njihovom resoru, odgovornost je za sada preuzeo samo direktor, pa se “Gras može opisati kao nefunkcionalan”, da se poslužimo citatom iz dokumenta Japanske agencije za međunarodnu suradnju (JICA) koja je 2023. godina finalizirala dokument o planu poboljšanja organizacijskih kapaciteta operatera javnog prijevoza. U tramvaje se ne ulaže, zastarjeli su, a za njih se ne proizvode ni rezervni dijelovi. Desetljeća lošeg upravljanja su dovela do toga da fale oprema, alat, hale, radionice, moderni tokarski strojevi za popravljanje kotača, portalne dizalice za tramvaje, kvalificirano osoblje, stoji u izvještaju. Japanska analiza je istakla kako se vozila ne održavaju na odgovarajući način zbog nedostatka sredstava za radove na održavanju. No, japansku preciznost nismo slušali, a vjerojatno nismo ni čitali. Gubitak ljudskog života nenadoknadiv je i tragičan, prosvjedi su stoga očekivana reakcija, ali trebaju biti usmjereni prema svakoj onoj vladi koja je u više od 30 godina lošeg upravljanja sustavno zanemarivala javnu sigurnost građana glavnog grada. Tramvaji, koji su oduvijek odražavali čežnju društva prema modernizaciji, tako su postali ogledalo političke krivnje, nekadašnje, a ne samo sadašnje.