Tragedija i farsa američkog intervencionizma

Slično kao i sama ljudska povijest, i intervencionizam se ponavlja, prvo kao tragedija i drugo kao farsa. S početkom novog milenija američka vanjska politika intenzivirala je preventivne udare na zemlje koje su okarakterizirane kao neprijatelji, vodeći unilateralne vojne akcije pod egidom borbe protiv terorizma i širenja demokracija. I, s nužnim odmakom vremena, ispostavilo se da se intervencionizam pokazao kao gotovo posve promašen i u mnogim aspektima tragičan za domicilne populacije. Rat u Afganistanu koji se vodio pod nazivom Trajna sloboda, imao je dijelom legitiman vojni cilj, svrgavanja talibanskog režima koji je bio kreator tragičnog napada 9/11, ali nakon 20 godina SAD su se povukle iz Afganistana ostavivši zemlju u rukama Talibana, čiji je imidž vješto ispeglan. Iako, primjerice, ženama brane srednje i visoko obrazovanje, negiraju im pristup tržištu rada i sudjelovanje u javnom životu, talibanski režim je sada faktično prihvatljiv za zapadne saveznike iako ne posjeduju međunarodni legitimitet.

Suvremeni Afganistan je obilježen slabim institucijama u kojima nema inkluzivne vlade – žene i etničke manjine isključene su iz političkog života – infrastruktura i socijalni sektor su ruinirani, ljudska prava limitirana, a preko 23 milijuna ljudi - više od polovice od ukupnog broja stanovnika - treba neki oblik humanitarne pomoći, podaci su Ureda UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova za 2025. Posljedice intervencionizma gotovo da uopće ne treba interpretirati ili tumačiti, dovoljan je čak i samo letimičan pogled na društvene i poneku individualnu dinamiku toga društva i razmjer tragedije postaje jasan. I intervencionizam u Iraku za cilj je imao isporučiti slobodu napaćenom narodu – ovi leitmotivi su diseminirani kako bi senzibilizirali svjetsku javnost – ali se ispostavilo da je većina bila fabricirana, temeljeno na lažnim obavještajnim podacima, a ne na onima utemeljenim u činjenicima, evidence-based, rekli bi Amerikanci, uz poneki međunarodni aranžmanima koji je imao i poneki konspirativni element.

Regija je destabilizirana, država Irak ireverzibilno uništena, a čak i priče američkih vojnika koji su golobradi ubačeni u rat imaju poneki element tragike. Američkih vojnika je poginulo 4.400 od 2003. do 2011, a samo iračkih civila, nepotpuni podaci govore, oko 300.000. Upravo osjećaj da je toliko civila ubijeno, a da je dio tadašnje američke administracije i samim vojnicima prezentirao selektivnu istinu, ostavlja i danas pomiješane osjećaje kod američkih veterana. Kada analiziraju rat u Iraku – New York Times je povodom 20. godišnjice od intervencije pripremio kraći videouradak temeljen na pričama iz prvog lica američkih vojnika – njihove priče su prožete tragikom: vlastita administracija ih je lagala, rat nisu razumjeli, a dobrovoljno su sudjelovali u njemu. Rat u Iraku ih je obilježio, neke od njih je otrijeznio, neke nije. Irak je uništen, fragilan, korumpiran, podijeljen po tribalnim i vjerskim linijama i budućnost te zemlje poprilično je neizvjesna. Iako je američkom intervencionizmu moguće posvetiti dublje refleksije, ipak ga je potrebno suditi samo po plodovima i posljedicama, koje su većinom tragične.

Iluzorno bi bilo očekivati da su ove realnosti prolazile kroz glavu američkom predsjedniku Trumpu dok je u Situacijskoj sobi Bijele kuće pratio odvijanje ciljanih udara na nuklearna postrojenja u Iranu. Na slikama se Donald, sa crvenom šiltericom na predsjedničkoj glavi, činio vrlo opušten i miran: njegov gard kao da je pokazivao nepodnošljivu lakoću američkog intervencionizma – koji je, usput rečeno, neustavan i narušava gotovo svaku općeprihvaćenu međunarodnu normu. Predradnje američke intervencije odradio je izraelski premijer Netanyahu koji je započeo udar na Iran – njemački kancelar Merz će, germanski hladno, potvrditi da se radilo o obavljanju “prljavog posla za Zapad” – a Trump je upregao svu silu američke vojne tehnologije i izvršio udar na tri nuklearna postrojenja (Fordow, Natanz i Isfahan). Trump konstantno ponavlja kako nove ratove neće započinjati, ali je zaboravio podsjetiti kako je samo već u prvoj godini svog prvog predsjedničkog mandata izveo čak 126 udara na Jemen, 35 na Somaliju, a pet na Pakistan. Tada je u prve dvije godine predsjednikovanja - britanski thinktankovi su izračunali - izvršio 2.243 udara dronom na neprijateljske mete. Trump će nakon udara slavodobitno pohvaliti američku vojnu superiornost i vlastiti strateški genij, proglasivši potpunu pobjedu, a mediji su povukli poneku paralelu sa scenama iz zadnjeg filma o američkoj avijaciji - “Top Gun: Maverick” - u kojemu Tom Cruise nadljudskim naporima spašava svijet.

Službene činjenice su Trumpa, čini se, ipak demantirale, te još ne postoji objektivni izvještaj o (ne)uspjehu Trumpove vojne intervencije, ali u svijetu nakon istine, u kojemu živimo, objektivne činjenice su manje bitne od same političke interpretacija i demonstracije moći. Agencija UN-a i same američke obavještajne službe mišljenja su da ne postoje dokazi da Iran planira razviti nuklearno oružje, a također da ne predstavlja direktnu opasnost niti za regionalnu, a niti za globalnu sigurnost. Dok Iran smišlja asimetrični odgovor na vojne udare kojima su jednostrano izloženi, mnogi svjetski lideri pozivaju režim u Teheranu – koji je posve specifičan i nemoguće ga je mjeriti samo uobičajenim zapadnim kategorijama – na povratak za pregovarački stol. Zapad poziva Iran za pregovarački stol i diplomaciju, a istovremeno ga je unilateralnim vojnim intervencijama i bombardiranjem, a prethodno i rigidnim sankcijama od toga udaljio. Tragedija uslijed intervencionizma još nije eskalirala, ali politička farsa se nastavlja s neizvjesnim prognozama za čitavu globalnu političku i sigurnosnu arhitekturu.